Marina Biti, sveučilišna profesorica i spisateljica iz Rijeke

Evo vam malo zapetljancije, tj. Marinine, tj. moje replike na razmjenu stavova između Emine Višnić i Željke Barbarić, a povodom nedavna Željkina teksta na temu Rijeke 2020. i EPK. Što ja imam s time, zapitat ćete se, a netko će možda i pohrliti da mi zamjeri subjektivni moment. Neću se pravdati nego ću otvoreno reći da su, osim nekih općih interesa za komunikacijske sadržaje, i subjektivni momenti na djelu. Željka je moja izvrsna i više nego draga prijateljica; Rijeka je moj voljeni grad, toliko mi drag da zbog njega navlačim i navijačke boje u vrijeme nogometnih euforija, iako me nogomet mimo moje Rijeke i njezinih uspjeha baš i ne zanima; Emina je osoba koju sam unatrag nekoliko godina imala prilike upoznati u radnome modusu i stekla o njoj samo dobro mišljenje. I tako, baš me tuga neka uhvatila zbog toga što se sve to do čega mi je stalo splelo u nešto što je moju Željku uzrujalo, Eminu do neke mjere očito povrijedilo, Željku na neki način potom i rastužilo, a što se svime time udaljilo od ikakva zaključka koji bi mojem gradu mogao koristiti.

KAD JE DIJALOG SAMO PRIVID

Tema o kojoj bih kroz sve to željela nešto reći ipak je nešto šira, i gomila se u meni već dugo, pa je doista bilo samo pitanje povoda koji će mi se dovoljno približiti da me potakne da je stavim u fokus i da o njoj progovorim. Ta tema je: disfunkcionalni dijalog, odnosno: nekorektnost tzv. političke korektnosti u javnoj komunikaciji, s tendencijom metastaziranja i prema privatnoj. Nazovimo to još i kulturnom komunikacijom s figom u džepu kakva se odvija u kulturama koje deklarativno promoviraju visoke principe korektnosti dok u naravi prakticiraju pravo formalno jačega da svoju interpretaciju svega, pa i same korektnosti, nadredi drugim interpretacijama.

Svađa se lako prepoznaje, pa i žigoše kao nepoželjni incident, dok disfunkcionalnost hinjena dijaloga, onoga koji se zaodijeva u birane riječi i oprema pozama uglađena razgovora, prelako promiče pažnji, seli se u našu svakodnevicu i postaje način umrtvljivanja života…

Molim da ovu temu ne pobrkate s temom izravne svađe koja također predstavlja vrstu disfunkcionalnoga dijaloga, ali ipak bitno druge vrste. Lako je moguće da je upravo raširenost svađalačkog tona i načina u našoj javnoj komunikaciji jedan od razloga što diskvalifikacijske nakane, kada se pojave u rafiniranijoj, nesvađalačkoj opremi, rijetko bivaju detektirane, pa zato rijetko bivaju i zaustavljene. No, negativni učinak te rafiniranije metode disfunkcionalnog komuniciranja koju danas stavljam u fokus može biti, i uglavnom jest, ne samo dublji i trajniji, nego društveno još i štetniji. Svađa se naime lakše prepoznaje, pa i žigoše kao nepoželjni incident, dok disfunkcionalnost hinjena dijaloga, onoga koji se zaodijeva u birane riječi i oprema pozama uglađena razgovora, i prelako promiče pažnji seleći se u našu svakodnevicu i postajući načinom umrtvljivanja samoga života.

DRAGE ŽELJKA I EMINA…

Draga Željka i draga Emina, opisujući problem u njegovim zaoštrenim dimenzijama i u njegovu potencijalno nemalo zastrašujućem dosegu, doista primjer vaše razmjene ne smatram eklatantnim. Iz takve perspektive gledano, on je štoviše možda i benigan. No kako i ta vaša razmjena stavova reproducira neke elemente disfunkcionalne komunikacije, dogodilo se da je baš taj primjer aktivirao moj unutarnji alarm. Naime, u brojnim bih slučajevima disfunkcionalne komunikacije koja puni stupce naših medija i kojima obiluju društvene mreže po svoj prilici tek rezignirano slegnula ramenima. U ovome slučaju, međutim, osjećam potrebu i sama nešto reći jer ne želim da se toj naširoko prisutnoj negativnoj pojavi i u najmanjemu postotku otvori put i prema našim vlastitim domovima. U našemu gradu koji teče zacijelo svi želimo protjecanje samo dobrih energija koje nas mogu i trebaju dovesti i do najboljih mogućih rezultata. A da bi se to dogodilo, ništa manje dobro od najboljeg mogućeg ne smijemo smatrati prihvatljivim.

Ne smijemo se zadovoljiti ničim manjim od najboljeg mogućeg, poručuje Marina u ovome blogu

Najprije da vam kažem nešto o Željki i da vam objasnim zašto mi je tako jako draga. Željka je, ako mene pitate, jedno malo čudo. Svi mi, a ni sebe neću izuzeti, ponekad pristajemo ili smo barem pokušali biti roboti, makar pomalo i makar u nekim minutama života. Sustav te postroji i čini ti se da ponekad baš i nemaš izbora već da moraš ili čak i trebaš kimnuti glavom nekome ili nečemu jačemu i važnijemu od sebe, da moraš za volju toga nečeg od sebe većeg ponekad zapljeskati i nekoj u celofan zaodjenutoj praznini, a dogodi ti se i da stvarno nasjedneš jer želiš vjerovati da praznina nije praznina, da zloća nije zloća, da laž nije laž, i da je neka nestvarna slika – stvarna. Nisam od onih koji se svemu tome ne opiru, no nisam doista ni rušiteljski nastrojena, pa ni spram dijela svijeta kojemu ne nalazim odveć razloga diviti se, i dogodi mi se da osjetim kako zapinjem baš negdje u tome procjepu, da griješim kada se najviše trudim pomiriti polove stvarnosti i zažmiriti na praznine okićene raznim retoričkim figurama.

Da, bilo je trenutaka kada sam se i ja pokušavala prilagođavati tzv. višim silama i tzv. objektivnim okolnostima koje, uvijek se iznova pokazalo, ne zaslužuju prilagodbe. To je zakon podruštvljivanja, a do neke mjere i samog preživljavanja, objašnjavaš sebi dok pokušavaš za volju nekoga “nazovi reda” postati netko drugi, željan makar kratkotrajna odmora od vječite borbe za svoje obično malo pravo na svoje obično malo ‘ja’. Ta tko sam ja da bih imala neko stvarnije pravo na sebe od nekih drugih koji to pravo kao da i ne traže, kažeš sebi kad pritisci narastu – i oboriš pogled. O da, itekako preispitujem takve trenutke slabosti, i plaćam ih bolnim i skupim autokorekcijama. I inspirira me Željka koja svoj pogled nikad ne obara.

Sustav te postroji i čini ti se da ponekad baš i nemaš izbora već da moraš ili čak i trebaš kimnuti glavom nekome ili nečemu jačemu i važnijemu od sebe, da moraš za volju toga nečeg od sebe većeg ponekad zapljeskati i nekoj u celofan zaodjenutoj praznini

Poznajete li ijednu osobu koja je doista uspjela na svojemu višedekadnome životnome putu ne izgubiti ni djelić svoje izvorne osobnosti, i koja je ostala od glave do pete i od prvog do zadnjeg nerva u tijelu neupitno svoja? Ja poznam jednu, i to je Željka, do te mjere autentična da ponekad pomislim da joj je netko pri samom rođenju zacijelo morao ubrizgati u sistem neko cjepivo koje ju je za sva vremena zaštitilo od dileme ‘smije li se biti i ostati svoj’. Ta dilema koja i ne bi trebala biti dilema za Željku doista i nije dilema. Njoj nikada ni u peti nije da se nada ijednom rješenju izvan sebe same; ona je osoba koja se za sve u što vjeruje bori zdušno, i to samo bespoštednim radom koji, bez pretjeravanja, ponekad traje i do 24 sata u danu. Nikada nisam upoznala nekog poput nje, tako beskompromisno radno nastrojenog i sebi dosljednog, tako do kraja orijentiranog na svoje vlastite snage kada je njezin vlastiti boljitak u pitanju i tako nesebično spremnog pomoći kada se radi o potrebama drugih. Tu nema fuša i nema odmaranja, jer radi se sve u šesnaest. Baš zato, takva kakva jest, Željka ne zna laskati ni podilaziti: niti zna što je to, niti za to ima vremena, niti za to vidi ikakva razloga. Što na umu, to na drumu, i to u stopostotnom omjeru.

 

Željka Barbarić, naša blogerica čiji je tekst o vođenju projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 20202., potaknuo reakcije, dosljedna je žena koja rješenja ne traži izvan sebe same, spremna kritiku i primiti. ali i dati

Dakako da to znači da od nje možeš čuti i štošta što ti neće biti ugodno čuti. Kritiku ti ponekad bez ikakva okolišanja sruči kao kantu vode na glavu. OK, i ja joj ponekad kažem da bi efekt nekad bio bolji da tu vodu makar malo smlači. I dakako da ne vidim uvijek stvari isto kao ona i da se sa svakom kritikom koju uputi meni ili drugima ne mogu uvijek složiti. Ali cijenim, izuzetno cijenim njezinu iskrenost, njezinu uvijek neupitno dobru namjeru, a naučih cijeniti i te kante vode i razbuđujući efekt koji one na mene imaju. Spartanski je zdravo; na prvu možda šokira, ali navikneš se, a u konačnici čovjeka doista snaži. I mogu joj doista reći samo hvala jer mi iz trenutka u trenutak i iz dana u dan pomaže postajati ono što doista želim i nastojim biti: u svakome novome danu bolja osoba, osoba koja nalazi izlaze iz vlastitih kao i iz nametnutih joj mrtvih kutova i slijepih ulica.

OVDJE SE RADI O NAMA, RIJECI I RIJEČANIMA

Eminu ne poznajem ni približno tako dobro kao Željku, zbog čega se ne mogu upuštati u karakterno predstavljanje. No, kako sam već istaknula, i o njoj imam samo dobre dojmove. Fokusirana, energična i dobro opremljena svim instrumentarijima potrebnim za funkcioniranje u domeni kulturnog menadžmenta i kulturnih politika, a bez sumnje i šire. Uz to, diplomirana profesorica hrvatskog jezika i književnosti te komparativne književnosti koja je više nego ravnopravan sugovornik za načelnu i širu temu upravljanja jezičnim praksama u komunikacijske svrhe kojoj, odmah nakon nje same i Željke, posvećujem ovaj tekst. Nadam se i vjerujem da i njoj ta tema leži na srcu.

Emina Višnić, voditeljica projekta Rijeka 2020., odgovorila je na Željkine kritike

Vratit ću se sada samome povodu za tu svoju, a vjerujem i ne samo svoju temu, budući da vjerujem da je kao relevantnu može prepoznati svatko, i to kroz tisuće komunikacijskih povoda, prečesto disfunkcionalnih, koji nas dnevno zapljuskuju i tište. Dakle, što je to Željka rekla Emini da je Emina osjetila potrebu replicirati, ili da se, kako to neki komentatori tumače, udostojala to učiniti? Koliko je kritičnosti a koliko samokritičnosti, a koliko možda nečeg trećeg u Željkinu otvorenom pismu Emini, a koliko u Emininu odgovoru? Što je Željku uopće potaknulo na obraćanje i replicira li joj Emina kako bi joj doista ponudila odgovore na njezine dileme, ili to možda čini iz puke kurtoazije, ili pak u kurtoaziju zaodijeva i nešto ponad puke kurtoazne namjere? I zašto sve to držim, kako još na početku rekoh, primjerom disfunkcionalne komunikacije u kojoj naoko sve štima a koja de facto ipak ne štima?

Ponovno ću naglasiti i to da ne smatram da se radi o eklatantnim primjerima nažalost društveno previše raširene pojave disfunkcionalnog dijaloga. Ovo je važno jer tu se radi o mojoj i našoj Željki, o našoj Rijeci i o našoj kulturi, o velikome i za sve građane Rijeke važnome projektu, i o našoj Emini. Ukratko, radi se baš o nama. Složit ću se najprije s Eminom da su o svakome događaju moguće raznolike interpretacije. Nekome je tribina „Budimo na mi“ bila dobra, a nekome nije, nekoga je zadivila, a neki su imali pitanja na koja smatraju da nisu dobili prave odgovore. Nisam bila tamo da bih o tome mogla imati ikakav sud, no ono o čemu ovdje nema spora je to da tribina nije udovoljila Željkinim očekivanjima, jer je to Željka i iznijela u otvorenu pismu Emini Višnić. Javno i, dakako, doista otvoreno. Jer Željka ne bi ni bila Željka da je postupila drukčije.

Tribina “Budimo na mi” razljutila je Željku manjom konkretnosti, što je stavila na dušu Emini Višnić

E, moja Željka, ti i ta tvoja otvorenost. Obratila si se direktorici društva Rijeka 2020, voditeljici najvećega i najprestižnijega projekta u kulturi koji je ne samo Rijeka nego i Hrvatska ikada imala i voditeljici tribine koja te razočarala. Prigovorila si joj, sasvim ću kratko rekapitulirati, ekstenzivnost njezine prezentacije ocijenivši da je to rezultiralo raspršenošću fokusa, kao i viškom uopćenih a manjkom konkretnih informacija, nazvavši takvo izlaganje „umivenim“. Željela si čuti kako će se građani moći uključiti u EPK a saznala si samo da će se nekako uključiti, pa ti to nije bilo dovoljno. Rekla si joj da si inženjerka komunikacija i pitala kako bi oni primjerice tebe uposlili, a ona ti je rekla da EPK nema potrebe za zapošljavanjem ljudi tvojeg profesionalnog profila. Zanimao te odgovor na pitanje o planiranim glazbenim sadržajima, ali ti ideja da građani sviraju biljkama nije bila dovoljno dobra. A pri svemu tome nisi čak ni čula „govoriti o funkcijama i programima RiHuba u ex Bernardiju, o formiranju informacijske točke na Korzu, o unapređivanju /…/ komunikacijskih alata, o strategijama rada kroz partnerstva i umrežavanja, o čitavom novom programu jačanja civilnih inicijativa“, ili si možda ipak čula da će svega toga biti, ali si djetinje i tvrdoglavo ustrajala u tome da želiš čuti konkretno kada i kako će građani dobiti priliku da se u sve te divne stvari uključe, ne samo kao propagatori ideje koja im je unatoč brojnim slajdovima ostala nejasna, nego i kao aktivni sustvaratelji jedne vizije u kojoj bi se trebalo naći nešto za svakoga, pa i za one kojima nije do sviranja biljkama. Sačekaj, Željka, do 2020. pa onda donosi sudove. A do tada, umjesto da neupućeno prigovaraš, preuzmi odgovornost barem za nešto. Primjerice, kaži Mladenki da otvori zasebnu rubriku za kulturu na portalu Udruge 50+, jer malo je neozbiljno da nešto pričaš o kulturi tako voluntaristički izvanrubrično.
A sada, šalu na stranu.

LEKCIJA UMJESTO RAZGOVORA

Draga Emina, dopuštam si obraćanje s ‘ti’ jer mi se čini da smo na taj način već komunicirale, a ako griješim onda molim oprost pa makar i na račun svojih poviših godina. Uzgred, ne zamjeri izostanak velikoga slova uz ‘vi’ ili ‘ti’; ja tu vrstu kićenja držim nepotrebnom, i vjerujem da ima puno drugih, stvarnijih načina da se iskaže respekt prema osobama s kojima komuniciramo. No da se vratim na temu: održala si podulju lekciju Željki o tome kako građanin ne treba biti objekt nego subjekt (ne samo gramatički) i kako ne treba čekati da ga netko uključi, već se može uključiti sam, za što, ističeš, treba odgovornost i volja za akciju. Ta riječ ‘odgovornost’ pojavljuje se i na drugim mjestima u tvojem tekstu (primjerice, kažeš da za ‘vašu’ stranu posla ti preuzimaš punu odgovornost). Zadaješ k tome Željki i domaću zadaću jer rado bi, kažeš, negdje pročitala neki njezin tekst ili pismo u kojem objašnjava kako to ona vidi svoje uključivanje i uključivanje drugih.

Prema kome ti, draga Emina, samu sebe smatraš odgovornom, ako ne baš prema osobama kao što je Željka? Građani Rijeke su, treba li podsjetiti, osobe kojima račune trebaju polagati (kako to čine ili ne čine drugo je pitanje) i Grad i Županija, pa tako i ustanove koje su oni osnovali. A Željka je k tome i doista aktivna građanka koja se tebi kao voditeljici projekta i direktorici pravne osobe koja je za taj projekt zadužena aktivno ponudila (kao što čujem, učinila je to tijekom tribine, a iz vaše prepiske to i čitam), stavivši na raspolaganje svoja znanja kao inženjerke telekomunikacija, kao i svoje organizacijske sposobnosti (a da je u tome doista izuzetna znam i iz osobnoga iskustva). Bilo bi mi zbilja jako čudno da je ijedno od toga neupotrebljivo! Osoba je koja zarađuje plaću vrijednim radom, koja plaća poreze, koja pomaže drugima (ne samo kroz udruge nego i osobno), kojoj je stalo do njezina grada – pa kud ćeš aktivniji i odgovorniji pristup od toga??? To što ti ona ne govori kako točno želi biti upotrijebljena, nego se stavlja na raspolaganje sukladno potrebama kojima ti upravljaš i za koje si ti zadužena nalaziti rješenja, ja doista ne vidim ni kao pasivnost ni kao manjak odgovornosti, nego upravo obrnuto.

VERBALNO NADMETANJE

Ima li Željka pravo u svim svojim prigovorima? Zacijelo nema, jer po svoj prilici štošta ne zna o stanju projekta što ti znaš. Bez sumnje joj je promaknuo i poneki novinski članak u kojemu si nešto vjerojatno više objasnila građanima Rijeke što je njoj po svoj prilici ostalo nepoznato. No ima li Željka pravo prigovarati i postavljati pitanja? Bezuvjetno ima. Ima li pravo nešto ne znati? Naravno da ima. Imaš li joj ti pravo dijeliti bukvice? Ma koliko o kulturi i o stanju EPK projekta znala više od nje, bojim se da nemaš.

Razgovarajmo pošteno i otvoreno, bez skrivenih žaoka i stisnutih figa u tajnim džepovima…

Nije samo Željka dobila od tebe „umiven“ odgovor iza kojega se skrivaju packe i prikrivena diskvalifikacija, nego smo ga, logikom komunikacije putem javnoga medija dobili i svi mi koji pratimo Željkin blog i portal Udruge “Žene 50+”. Da se želim s tobom verbalno nadmetati kao što si se ti upustila u verbalno nadmetanje sa Željkom (da ne kažem ‘nad Željkom’), sada bih mogla argumentirano i, vjeruj mi, uvjerljivo i vješto barem kroz sedam ako ne i kroz više točaka elaborirati tezu da si u stvari ti ta kojoj promiču neka od ključnih značenja performansa gospođe Milo Moire, baš ona koja su uperena protiv raznih oblika zaodijevanja stvarnih, golih sebe u dekor bilo koje vrste, recimo verbalni. A može se odnositi i na modni izričaj smiješnoga cara u nevidljivu novome ruhu kojemu je jedno tamo dijete, baš poput onoga koje čuči u Željki i održava je stalno živom, reklo da je gol. Na dilemu je li dijete u toj priči bezobrazno, ili je možda neznalica, ili samo govori ono što je doista moguće vidjeti dok se car zanio u svojoj umjetnoj nedodirljivosti, zacijelo znaš odgovor.

Hajmo se zato za kraj dogovoriti, svi mi koji inače barem pokušavamo slušati jedni druge – uključujući mene samu koja to također pokušavam, mada često u nedovoljnoj mjeri ili ponekad nedovoljno uspješno – da će svaki naš daljnji razgovor biti otvoren, ne samo kritičan nego, i do bola ako treba, samokritičan, i da će biti neupitno dobronamjeran. Razgovarajmo pošteno i otvoreno, bez skrivenih žaoka i stisnutih figa u tajnim džepovima. Ne birajmo riječi i fraze kako bismo se izmjestili iz dometa kritike, a pogotovo ne da bismo drugu osobu umjesto sebe gurnuli pod reflektor tobožnjih istina istkanih od brojnih elemenata kvazi-istina ili čak i neistina. Usmjerimo se na teme o kojima razgovaramo, a ne na vlastiti osjećaj važnosti i na odnose nadređenosti i podređenosti, i zaozbiljno se uprimo ne pobrkati osobu koja govori s temom o kojoj govori. Ne tračajmo i ne klevećimo, ni izbliza ni izdaleka, kako bismo sebe uzdignuli po osnovi diskreditiranja nekoga drugoga. I obećajmo jedni drugima kabao hladne vode na glavu dočim netko na to zaboravi.

Od hladne vode nitko nije umro. Bolje to nego da među nama zamre svaki razgovor

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here