Tamara Rogić, riječka arhitektica s adresom u Amsterdamu

Psssssttttttt… Još malo… Odbrojavamo 10… 9… 8… 7… 6… VAAAAAAATROOOOOOOMEEEEEET ……2020. GODINA JE POČELA. Huuuuraaa, počela je godina u kojoj je Rijeka Europska Prijestolnica Kulture. Od ovog trenutka Hrvatska po prvi put šest mjeseci predsjeda Europskom Unijom. Još jedno HURA! Ha, što je to, čuješ li i ti još nešto u tom zvuku vatrometa? Ne? Ma, dobro slušaj… Ah, da, sad i ti čuješ. Što to čujem?! Ne, ma ne može biti… ABRAAAAKAAAADAAAABRAAAA… ABRAAAAKAAAADAAAABRAAAA!

SAN I JAVA

Dođi!!! To moraš vidjeti!!!! Tko su ovi što lete? Što to rade? Što to nama rade? Osjećam se tako čudno… Sve je tako, tako, tako predivno! O, da, da, pa da, Rijeka je prijestolnica kulture od danas. I to Europska prijestolnica. Da, to nam govore. Kristalno jasno vidim cijelu godinu ispred sebe. O, Bože, pa kako ću izbrati što idem danas pogledati ili poslušati? Ili ću, pak, kćer radije odvesti na radionicu… O, oh, napokon vidim i sve projekte u kojima i poslovno mogu sudjelovati. Uh, ma ne želim ni gledat, pa kako ću sve stići i staviti u tih jadnih 10 sati budnosti po danu, i onda tako 365 dana… Ah, ne… Pip-pip… Ja sam sanjala… Sedam sati je, 2017., moram ići raditi. Opet pisati neki kulturni program koji više stvarno pojma nemam gdje ponuditi, a da pri tome budem i plaćena.

Rijeka ima dvije i pol godine da se pretvori u istinsku prijestolnicu kulture, ali učmalost se ne može uništiti čarobiranjem

Vodstvo EPK očito misli da će jednim zamahom čarobnog štapića uz pomoć najmoćnije čarobne rijeći Abrakadabra ili Stvaram dok govorim, kao naš Harry Potter, uništiti učmalost Rijeke koju je Voldemort tako brižljivo čuvao. Prvog dana 2020., prvog siječnja, u 00:01 sve će oživjeti. Jer, da ne računaju na magiju vjerojatno bi nešto radili. No, njihovo nonšalantno ponašanje i izostanak zabrinutosti zbog toga što Riječani ili nisu zainteresirani ili, pak, ako i jesu zainteresirani za sudjelovanje u programima ili projektima, pojma nemaju kako doći do informacija, pokazuje da vjeruju u pomoć nadnaravnih sila, a ne u svoj angažman, viziju i koncept. I što drugo da mislim samo dvije i pol godine prije Velike Riječke 2020. godine nego da vodstvo očito ima ili misli da može dobiti posebne moći stvaranja dok govore? Budući da nam daju samo riječi, ali ne i djela.

NATJEČAJ KOJI TO NIJE

Evo jedan najsvježiji primjer. Utorak, 26. rujna 2017., objavili nam vrli EPK-ovci na svom Facebooku natječaj za Tandem Fryslan (ma što god to bilo!, jer po najavi se ne zna). Pa citiram: “Glavni je kriterij da ste dio tima i da imate korijene u svojoj zajednici, ali cijenit će se i zanimanje za nove formate kulturno-društvenog rada sa svrhom preoblikovanja zajednice…” I šećer na kraju – prijava je otvorena do 30. rujna 2017.

Do informacija o događanja u sklopu EPK još uvijek se ne može doći

Prva mi je pomisao bila – yes, eto objavili su nešto stvarno javno. Eto, vidiš Velimire, mislim si dalje, da ne objavljuju samo “svojima” nego baš svima. Vodila sam, naime, ovo ljeto razgovor s prijateljem koji godinama aktivno sudjeluje u oblikovanju riječke kulturne scene, ali bi rado svoje djelovanje proširio. Po njemu je gotovo nemoguće doći do informacija o projektima EPK-a. Kaže da to mogu samo dobro umreženi i oni koji će dane provoditi tražeći po najopskurnijim mjestima na internetu objave natječaja. I dok sam mu već namjeravala proslijediti objavu, zapelo mi je za oko ovo: rok prijave projekata je 30. rujna!!!!!! Pa to je za samo četiri dana!!!!! Tko normalan i imalo ozbiljan u onome čime se bavi može projekt složiti u četiri dana? I to projekt koji mora uključivati lokalnu zajednicu, dakle, još i druge ljude i to puno ljudi. Kužim sad Velimira skroz na skroz. Ja, tisuću i kusur kilometara daleko, bez ikakve namjere, ali i mogućnosti da sudjelujem u bilo kojem projektu, osjećala sam se prevareno. Koja farsa! Ili EPK-ovci stvarno projekte rade za “svoje” ili su totalno nesposobni, kako se ovih dana po medijima počelo pisati.

natječaj u kojemu su na raspolaganju samo četiri dana za prijavu projekta ili je namješten ili je proizvod nesposobnih ljudi. kako bilo, u svakom je slučaju farsa…

Odbijam vjerovati da oni to rade za svoje. Na žalost, preostaje mi samo zaključak da su nesposobni. A to je možda još bolnije. Prisjećam se direkcije EPK. Glavna direktorica je već vodila velike projekte, pisalo je u novinama. Zašto se čini kao da joj ovaj već sad izmiče iz ruku? Direktor komunikacija je veliki komunikacijski guru. Auh, auh, auh… Ovo ljeto sam došla po gastarbajterskom običaju ljetovati u rodni grad. Da nisam znala, ne bih po apsolutno ničemu niti mogla naslutiti da se Rijeka sprema za taj veliki događaj 2020. Ali da, zaboravila sam svoj san, pa to je tek za dvije i pol godine, čemu se već sad oglašavat i ljude pripremati. Art direktor EPK je hrvatski renomirani performanse umjetnik. Da, on uvijek stoji sam na sceni, minimalističan je u izrazu, visoko konceptualan. Uvijek nekako pomislim na Arte povera pravac kad njega gledam. Hm, hm, hm… Dva na sebe orijentirana umjetnika vode projekt u kojem treba aktivirati mase. Pa to je kontradikcija u smislu! Nisu oni nesposobni sami po sebi nego su na totalno krivim pozicijama za ovu manifestaciju.

ŠTO SU EUROPSKE PRIJESTOLNICE KULTURE

Pa podsjetimo se, ideja organiziranja europskih prijestolnica kulture je oživljavanje učmalih gradova i njihove okolice pomoću kulture. Po najopćenitijoj definiciji, kulturne aktivnosti imaju dva aktera: kreatore kulturne aktivnosti i primatelje, konzumente tih aktivnosti. Ovo posljednje bih, dakle, nazvala publikom. Obično se predstava, performance ili izložba koja privuče malo ljudi, recimo manje od 20, smatra promašajem. Naravno da se kreator može nastaviti tješiti da publika još nije zrela za to.  U tom će se slučaju potruditi da je obrazuje. Ova vrlo pozitivistička i modernistička ideja i dalje je ideološki temelj kulturnih aktivnosti namijenjenih širokim masama. Jer da ponovimo: EPK projekt je zamišljen za svih nas, za široke mase. Stvoriti publiku jedan je od osnovnih preduvjeta uspješnosti bilo koje europske prijestolnice kulture. Ne kažem ja to, nego stručnjaci na tom području koje su EPK-ovci doveli u Rijeku početkom rujna 2017. Jonatah Goodacre, Britanac, iznio je na seminaru o toj temi da je primijetio da neke kulturne organizacije govore o svom radu tako da mnogi ne razumiju o čemu se radi. “Kao da to namjerno žele”, zaključio je. Alessandra Gariboldi kaže na istu temu: “Loši primjeri su oni koji su činjeni u najbolji namjeri, ali s pretpostavkom da je razvoj publike odgovornost samo jednog “ureda”, pa rezultiraju time da imamo jako zanimljive programe koji na kraju ne uspiju, jer organizatori nisu uspjeli stvoriti uvjete za naslijeđe, što onda vodi do apatije”. A Paul Bogen misli ovako: “Pridonosi li projekt EPK povećanju važnosti koncepta razvoja publike? Ovisi o EPK gradu, nisu svi isti, ovisi o tome kako je proces osmišljen i realiziran, i kako je publika uključena u proces. Kad govorimo o EPK, najvažnije je naslijeđe, ako je sve samo u eventima i festivalima ništa se zapravo ne mijenja”.

EPK RIJEKA NE STVARA PUBLIKU

Ja vidim da je EPK Rijeka do sada napravila sva tri loša koraka u pokušaju stvaranja publike. Pa se pitam za koga su organizirali seminar o stvaranju publike. Pa, oni sami već lagano koračaju u lošem smjeru. No, jesu li toga svjesni? Očito da ne znaju stati pred ogledalo i stvarno u njega pogledati. Ima nešto pozitivno. Možda Rijeka neće imati neku širu publiku 2020-te. No, zato će u svakom slučaju imati obnovljenu graditeljsku baštinu. Na stranici EPK stoji i EPK infrastruktura. To je za sada jedini totalno transparenti segment EPK. Zna se koji se projekti graditeljskog nasljeđa obnavljaju, tko je nositelj projekta, iz kojih se izvora to financira i koliko će trajati. Dakle, jedno je sigurno: 2020.-te riječka će arhitektura blistati. Bravo za vas koji vodite infrastrukturu!

Kulturnu publiku treba stvarati

Onima koji kreiraju kulturnu ponudu mogu samo uputiti pitanje: “Kada namjeravate iskočiti iz svojih autističnih kaputa i početi govoriti jezikom koji svi razumiju? Jer vaša je potencijalna publika stanovništvo s minimalno srednjoškolskim obrazovanjem te velikim, ali stvarno velikim brojem visoko obrazovanih… Jeste li ikada pogledali te osnovne statistike, da biste znali kakvu potencijalnu publiku pred sobom imate? Nije sve u obrazovanju, ali ipak obrazovanje je temelj za konceptualno razmišljanje. Izgleda da vaši koncepti ne pašu ovoj publici. Tko se treba mijenjati pitam se…” Ah, da, vi mislite da je dovoljno reći ABRAKADABRA i bit će stvoreno!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here