Lela Mudrić, povjerljivi glas iz državnih hodnika

Spremajući laganije dijelove odjeće u ormare, pritom slušajući razne emisije na televiziji, lako možemo čuti da su negdje zaposlili baš onog tko ovoj zemlji može donijeti nešto dobrog. Kad bi to bilo stvarno – nitko sretniji od nas! Prije koji dan, u jednom mediju izašao je podatak o tome tko su “ljudi koje je Plenković postavio u Vladu”. Jest da je popis dugačak, no na njemu su bili i ljudi kojima su rješenja o postavljenju potpisivali i Zoran Milanović i Tihomir Orešković.

Možda je Andrej Plenković nekome od tih ljudi koji su mu “ostavština” i potpisao rješenje za ostanak na mjestu pomoćnika ministra ili državnog tajnika (za one koji ne prate: sljednika zamjenika ministra), no bilo je to u prvom redu zbog čistog nedostatka novih ljudi među kojima bi se moglo izabrati i neke druge. Jer – nije to lako. Zapošljavati ljude u državnu upravu podrazumijeva udovoljiti mnoštvu kriterija, a obrazovanje, iskustvo i vještina, nažalost, nisu među prvima.

POLITIČKI NEPOŽELJNI

Od svih koji stoje na raspolaganju, dakle, prvo treba isključiti politički nepoželjne. Nakon toga slijedi selekcija po kriteriju “što smo o tome nekome čuli” (naravno bez da se to provjeri ili da se s tom osobom porazgovara). Eh, ako se i to prođe, onda slijedi nova selekcija – hoće li taj netko biti konkurencija nekome kome ne bi smjela ili smio biti. Najbolje je da ima što manje škole i iskustva, iako je niz osoba na ključnim (ministarskim) mjestima – s dosta obrazovanja.

Šefovi ne vole pametne, jer takvi mogu proturječiti i postati konkurencija

Bitno je da se ne stvori problem. Šefovi ne vole pametne. Takvi mogu proturječiti. A to ne voli niti jedan šef. I tako se u mnogo državnih tijela nikako ne završava kadroviranje. Ne bi to bilo najgore da posao ide. Ali, ne ide. Jer ti ljudi, koji su zapravo “ostavština”, čekaju da ih isti taj Plenković smijeni, pa naravno da ne rade, jer tko bi nešto radio kad zna da će doći netko novi i sve izokrenuti, a nove je teško naći… I “postaviti”… I tako u krug…

DOK SE U RAZVIJENIM ZEMLJAMA LJUDI DIČE ZNANJEM I ISKUSTVOM, U HRVATSKOJ TO skrivaju, brišu i taje. Jer, će im tako bilo lakše naći posao ili ostvariti neki cilj. To je naša STVARNOST. Naša gorka STVARNOST…

Točka “Kadrovska pitanja” sa sjednica Vlade Republike Hrvatske nikada neće nestati.
Tu, zapravo, dolazimo do ključnog u cijeloj priči. Svako malo možemo čuti kako oko nas ljudi govore da su negdje rekli da imaju manje škole nego što imaju. Ili, da su prešutjeli dio iskustva i školovanja. Brišu dijelove biografije. Skrivaju se. Skrivaju svoje istinske vrijednosti za koje bi u nekoj dalekoj Finskoj ili Švedskoj netko platio jako puno da ih može dobiti kao stručnjake, a potom bi ih nosio kao kap vode na dlanu. Ali ne u Hrvatskoj. Tu se skrivaju, brišu i taje. Jer, će im tako bilo lakše naći posao ili ostvariti neki cilj. To je naša realnost. Naša gorka realnost. Koliko god se ti neki naši politički vođe kunu u državu znanja. Koliko god su svima puna usta znanja, školovanja, kurikuluma, programa ove i one vrste, osposobljavanja i usavršavanja…

BORBA ZA OPSTANAK

Dok nisu na mjestima s kojih mogu utjecati, svi ti obećavaju kako će se okružiti sposobnima, a ne podobnima, kako bi oni dali prednost stručnjacima. Da, samo dok su “nepostavljeni”. Kad ih postave – počnu vrijediti neka druga pravila… Tada je u prvom planu borba za vlastiti opstanak. Politika nezamjeranja da ne bi netko rekao nešto protiv. Nakon toga  slijedi kolegijalnost. Možda će u kadrovskim križaljkama netko od kolega predložiti nekoga pa će početi vrijediti pravilo “ruka ruku mije”. Eh, a tek onda ostaje prostor za sve one stručne. No, o njemu ne treba govoriti. U prva dva kruga- sve se riješi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here