Željka Barbarić, menadžerica u telekomunikacijama i blogerica

Jučer je meni dragi kolega dobio sina. Čestitke sretnim roditeljima još jednom. Ljubim ih sve, a najviše tu malu srećicu koja je došla na svijet. Nedugo nakon toga dobila sam jedan e-mail. Potpisuje ga nadređeni moga kolege. Obavijest svima u odjelu da je stigao podmladak, ali kao da se i sam hvali – evo ga stigao je još jedan NAŠ. Naravno tu je i čestitka sretnom tati na rođenju sina, onako ljudska, uz pregršt lijepih želja i jedna meni posebna želja: „Neka bude na ponos svojoj obitelji“. Uh, to mi je tako moćno zazvučalo! Odlična poruka i to ne samo radi sadržaja, nego jednostavno radi geste. Rijetko viđena, zaboravljena u poslovnom, ali rekla bih i u privatnom svijetu. I tu, u prigodi rođenja jednoga djeteta koje će s godinama postati odrastao čovjek, otvara se pitanje svih pitanja – kakav mi to svijet ostavljamo tom malom biću?

Svijet u koji dolaze mala bića svijet je u kojemu smo zaboravili biti pristojni, iskreni, osjetljivi na nepravdu…

UTOPLJENI U MORU HISTERIJE

Zaboravili smo na pravila lijepog, uljuđenog ponašanja, zaboravili smo na borbu protiv nepravde, zaboravili smo da moramo zaštititi slabije, zaboravili smo razgovarati, poštivati razlike, zaboravili smo biti iskreni, jednostavni, zaboravili smo pružiti ruku… Mi, moja generacija zaboravili smo sve što su nas none učile, sve! Užas… I onda u tom moru histerije čujem žaljenje na mlade: “Mladi su ovakvi, mladi su onakvi…” Ježim se na to, jeeeeežim!

Prije par mjeseci zalijepila sam letak u lift moje kompanije, na kojem je jedna od rečenica bila: KRAVA, KADA UĐE U STAJU, KAŽE MUUU! Svi su se danima smijali letku, ali zanimljivo je da od onda svi pozdravljaju. Sve generacije!  akcija pokreće reakciju…

Mladi ne pozdravljaju! Ako to i jest istina, ako je stvarno istina da su mladi takvi, tko je tome kriv? Pozdravljate li vi, generacijo moja? Pozdravljate li kad uđete u prostoriju? Pozdravljate li kad uđete u lift? Pozdravljate li kad uđete u trgovinu? Pozdravljate li ili čekate da se vas prvo pozdravi? Upozorite li te mlade na kodeks lijepog ponašanja ili puštate da to „odradi netko drugi“?

JUNACI S RUKAMA U DŽEPU

Prije par mjeseci zalijepila sam letak u lift moje kompanije na kojem je jedna od rečenica bila: KRAVA KADA UĐE U STAJU KAŽE MUUU! Svi su se danima smijali letku, ali zanimljivo od onda svi pozdravljaju. Sve generacije! Vidi, vidi akcija pokreće reakciju… Kada ste zadnji puta nekome pružili ruku pomoći, nekome nepoznatom? Primjer od prije nekoliko tjedana. Stojim u liftu, ali sada u Zagrebu (izgleda da sam puno u liftu), a do mene kolegica nosi veliku kutiju. Oko nje sve junak do junaka. Svi redom kršni, lijepi, skockani mladići i muškarci S RUKAMA U DŽEPU i POGLEDOM USMJERENIM U POD. Kipim i pitam na glas: “Kolegice treba li Vam pomoć?” Ovi još dublje gledaju u pod, možda kroz pod? JA TE NE ČUJEM A NITI NE VIDIM. TI ZAPRAVO NE POSTOJIŠ KAO NI TA TVOJA KUTIJA. Došlo mi je da vrištim!

Najlakše je optuživati mlade za loše ponašanje, ali treba se upitati kakvo nasljeđe dobivaju od nas

Prekjučer me zove prijateljica: “Moram ti se, Željka, pohvaliti. U autobusu mi se jedna mlada djevojka digla i ponudila da sjednem. Ne mogu se načuditi da još ima takve djece!” IMA, NARAVNO DA IMA! Kada ste se vi generacijo moja zadnji puta u javnom prijevoznom sredstvu dignuli starijoj osobi ili trudnici ili u konačnici mlađem biću koje je blijedo i umorno, pa bilo to od noćnog života ili neprospavane noći radi učenja? Ili je opravdanje da ste i vi umorni i da je u vaše vrijeme bilo drugačije ili, pak, ste onog poznatog stava „ma od čega imaju biti umorni, pa ne kopaju?“

Zaboravili smo na pravila lijepog, uljuđenog ponašanja, zaboravili smo na borbu protiv nepravde, zaboravili smo da moramo zaštititi slabije, zaboravili smo razgovarati, poštivati razlike, zaboravili smo biti iskreni, jednostavni, zaboravili smo pružiti ruku… Mi, moja generacija zaboravili smo sve što su nas none učile, sve!

GLUMIMO NOJEVE S GLAVAMA U PIJESKU

Kada ste zadnji puta reagirali na nepravdu, ali ne grintajući na društvenim mrežama nego konkretnom pomoći ne pitajući se pritom što i zašto se dogodilo? Jeste li pomogli, a da se ne zapitate zašto bi baš ja morao reagirati, gdje su institucije koje im trebaju pomoći i/ili tko ih je tjerao da se dovedu u tu situaciju?

Gadi mi se više slušati: VIDI IH! NIJE ME BRIGA! TO JE PROBLEM DRŽAVE, NJEGOVIH RODITELJA ili ŠEFA! Nigdje nikakvog pozitivnog, poticajnog ponašanja. Pomoći, ukazati, pokazati, biti primjer drugima u ponašanju, biti primjer u poslu, sjećate se? Helloooo ekipa, to ste svi redom imali za doručak, ručak i večeru kada ste bili djeca?!
Ljudske vrijednosti se gube, kao da ih netko namjerno briše, ne gumicom nego nečim puno moćnijim. U toj situaciji mi smo suučesnici, aktivni sudionici. Nažalost, umjesto da se trgnemo, MI GLUMIMO NOJEVE! Holivudska uloga, Oskar zagarantiran! Svi guramo glavu u pijesak i samo grintamo i gledamo gdje ćemo i na koga prebaciti odgovornost. Zaboravljamo najvažnije, sve ono što radimo ili ne radimo, vratit će nam se kao bumerang. I tada neće biti nazad…

Za sve smo odgovorni, od prilika u našim životima do stanja u svijetu. Na sve utječemo svojim nečinjenjem

Nažalost, svi redom smo zakazali i odgovorni smo za novonastalo stanje svijeta! Jedni zbog nečinjenja, jedni zbog bježanja od odgovornosti, jedni iz sebičnosti, jedni iz komocije…. I tako redom, mogu do jutra razloge nabrajati… Svatko je u svom krugu odgovoran. Svojim ponašanjem šaljemo poruku mladima, a pitanje svih pitanja je što očekujemo od njih? A oni su kao spužve, svi redom pametni i dobri (ne želim se baviti iznimkama). Slušaju, čuju, usvajaju i primjenjuju. I promiču predočene vrijednosti što je najvažnije. Probudimo se. Mi ne možemo bez te mladosti, a oni ne mogu bez nas. Pomognimo im da učine svijet boljim, pomognimo sebi da budemo bolji… Svi ćemo biti sretniji…

P.S.

Ovih dana prošetat ću se do riječke gradske vijećnice. Kako čujem ni vijećnici nisu čuli za kravu i mukanje…

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here