Dubravka Lisak, naša žena u Irskoj, kolumnistica na nekoliko web portala

Kad pomislim što je depresija, uvijek se sjetim jedne svoje prijateljice. Nekoć lijepa žena, a sad nenašminkana, bez posla, bez novaca, rastavljena s dvoje djece… Potonula je u takve epizode samosažaljenja i depresije da godinama, nasuprot uvriježenom mišljenju da depresivci puno spavaju, nije sklopila oka. Kad pričate s njom, obavija vas oblak crnila i negativnosti. Nikad nije potražila pomoć, jednostavno je prihvatila svoju sudbinu i svoje raspoloženje, kao kad se čovjek pomiri s neizlječivom bolešću. Koliko god smo se trudili pomoći joj, nikad u tome nismo uspjeli. Kroz godine tone sve više i ponekad pomislim da bi krajnji ishod mogao biti fatalan.

DEPRESIJA I USPJEŠNOST

Uspješnu i dotjeranu ženu rijetko se povezuje s depresijom, jer ona svoje tuge i tjeskobe dobro skriva iza smiješka na licu i  perfekcionizma u životu

Nedavno sam, međutim, naišla na jedan sasvim novi pojam u psihologiji koji se tiče same depresije. Kad razmišljamo o depresiji, prvo što nam se nameće je gornja slika. Vrlo rijetko zamišljamo u depresivnom stanju emancipiranu, našminkanu ženu, koja napose uspješno balansira u poslu, privatnom i obiteljskom životu. Gledamo je kao krajnji oblik savršenstva, onako etabliranu i u visokim potpeticama. Ona je ta koja uvijek ima frizuru, koja ima karijeru na kojoj joj se samo može pozavidjeti, ona ima uspješnu djecu i savršenog muža. Je li moguće da i takva osoba pati od tzv. High functioning depresije? Može li osoba koja je depresivna uopće biti uspješna?

Ako je vjerovati modernoj psihologiji, koja tvrdi da je depresija najraširenija bolest sadašnjice, itekako može. Pritom ne mislim da su sve uspješne žene depresivne, govorim samo o onima koje pod fasadom uspješnosti zapravo kriju veliku tugu i osjećaj nemoći. Riječ je ovdje o takozvanoj “smiling” depresiji, koja postaje poseban problem psihoterapeutima jer osobe vrlo često niječu postojanje bilo kakvog problema i skrivaju prave osjećaje iza neprestanog smiješka.

znate li što je tzv. high functioning depresija? Ono stanje u kojemu vam se Svakodnevne stresne situacije čine nepremostive. Sve češće vam sitnice izazivaju stres. U svezi prošlosti osjećate krivnju, a u svezi budućnosti veliku zabrinutost. Sve više koristite mehanizme koji vas oslobađaju stresa, koja čaša vina više ili još jedan sat u teretani. Uz sve to, tuga vas sve više obuzima…

Nije li društvo sa svojim velikim očekivanjima potpirilo depresivnost kod žena? Od nas se od rođenja očekuje mnogo. Očekuje se da završimo školu i fakultet, da se posvetimo karijeri ne bi li zarađivale dobro za sebe i obitelj, očekuje se da se udamo i rodimo barem nekoliko djece… Sve to naravno uz čistu kuću i besprijekoran izgled. Svakodnevan život izgleda nam kao beskonačna jurnjava i naporan multitasking. Djecu i naše ukućane gleda se kroz prizmu nas samih i koliko se brinemo za njih. Ne daj Bože da dijete dođe u školu u zaflekanoj, a muž u neispeglanoj košulji. I koliko god nas se na sva usta hvali kako smo ustvari jači spol i kako tri kuta kuće počivaju na našim leđima, ne uzima li to danak na našem psihičkom zdravlju?

Živimo u vremenu visokih očekivanja i mnoštva uloga koje žena mora svaki dan odrađivati…

Kad govorim o depresivnim ženama koje savršeno funkcioniraju, pritom mislim na istinski depresivne žene, s tugom na srcu i tjeskobom na duši, kojima ništa ne znači što su im djeca uspješna i ispeglana, jer su naviknule potajno biti “kontrol freakovi”. Mislim na one koje se ne mogu natjerati pozitivno razmišljati o životu kad umorne navečer legnu u krevet i plaću, na one koje od sebe unatoč depresiji previše očekuju i žive u skladu s tim očekivanjima. A najviše pritom mislimo na one koje sve to skrivaju iza smješka, iza fasade sretne i uspješne osobe.

GDJE JE NESTALA RADOST

Postoji nekoliko naznaka da patite od takve vrste depresije. Ma koliko se trudile, ne možete doživjeti istinsku radost. Taj tečaj joge koji vas je nekoć veselio sad vam postaje sve veći teret, a i svakodnevne stvari sve manje vas vesele. Upali ste u negativnost, kritizirate sve pa i sami sebe, neprestano kukajući kako je šef gad i kako svijet ide k vragu. Neprestano sumnjate, jeste li u pravom pravcu u karijeri, imate li pravog partnera. Sumnjate čak i u samu sebe. Svakodnevan život čini se kao uspon na visoku planinu, i teško ustajete iz kreveta znajući koji zadaci vas danas još čekaju. Počinju vas smetati sitnice… Dijete koje je razbilo omiljenu šalicu ili kolega koji je izrekao vama neprihvatljivu rečenicu izazvat će salvu bijesa ili suza. Svakodnevne stresne situacije čine se kao nepremostivo breme. Sve češće sitnice izazivaju u vama stres. U svezi s prošlošću osjećate krivnju, a u svezi budućnosti osjećate veliku zabrinutost. Sve više koristite mehanizme koji vas oslobađaju stresa, koja čaša vina više ili još jedan sat u teretani. Uz sve to, tuga postaje osjećaj koji vas sve više obuzima. Bezrazložna tuga i neprestan osjećaj tjeskobe. Dvije najgore stvari tek slijede. Tražite savršenost u svemu pa tako i u sebi.

PERFEKCIONIZAM KAO PROKLETSTVO

Perfekcionizam postaje vaš moto i vaš teret, nastojite živjeti u skladu sa svojom vizijom savršenstva i upadate u klupko još većih očekivanja. Naposlijetku, dolazite do krajnje točke, nemogućnosti da usporite i jednostavno date sebi odmora. Osjećate grižnju savjesti čak i kod najbezazlenije dokolice. To je vaš život, idemo dalje. Nema odmora i predaje. Sve uz beskrajan smiješak na besprijekorno našminkanom licu. Ukoliko imate sreće, poput jedne moje prijateljice, doseći ćete dno i završiti na odjelu intenzivne, na rubu srčanog udara, pitajući se kako ste tamo dospjeli i još uvijek niječući da s vama nešto nije u redu. Kako bi i odali dojam da se nije dogodilo ništa, sa smiješkom ćete objašnjavati prijateljicama da stvari i nisu tako strašne, iako u dubini duše patnja postaje prevelika. To je danak “smiling” depresije. Ta fasada iza koje se možda krijete vaš je najgori neprijatelj.

Ako osjećate grižnju savjesti kad ne radite, ako vam se čini da nemate pravo na odmor, trebalo bi razmisliti o sebi

Možda je nama ženama potrebno usporiti. Možda jednostavno moramo prestati od sebe očekivati savršenstvo. Ponekad je možda potrebno zastati i promotriti samu sebe. Društvo nam ionako neće pomoći. Ukoliko osjećamo tugu i depresiju, čini se da ništa nije dobro. Nije dobro ako smo depresivne i nemamo snage ni volje za ništa, a nije dobro ni kad savršeno funkcioniramo iza smješka. U svemu čini se treba naći dobar balans. Ako stvari postanu preteške, potražimo pomoć. Priznajmo same sebi da je nemoguće imati dobru karijeru i ispeglan veš. Priznajmo da nam djeca ponekad idu na živce, da muž ne mora biti savršen da bismo mi osobno bile sretne. Svijet neće propasti ako su nam noge dlakave pa taj dan obučemo hlače ili ako posao koji nas previše opterećuje zamijenimo za manje stresan, ali i manje plaćen. Počnimo konačno cijeniti sebe i našu ulogu u ovome svijetu, shvaćajući da smo neprocjenjive takve kakve jesmo. Prihvatimo same sebe sa tim silnim manama i počnimo se konačno istinski voljeti.

Perfekcionizam postaje vaš moto i vaš teret, nastojite živjeti u skladu sa svojom vizijom savršenstva i upadate u klupko još većih očekivanja. Naposljetku, dolazite do krajnje točke, nemogućnosti da usporite i jednostavno date sebi odmora. Osjećate grižnju savjesti čak i kod najbezazlenije dokolice

Jer ova vrsta depresije zapravo je opasna bolest. Ukoliko je vjerovati psiholozima, često je i opasnija od stereotipne depresije na koju prvo pomislimo. Najčešće je i neprepoznata, jer osobe naizgled jako dobro funkcioniraju u društvu. Oni koji od nje boluju, a to su u najvećoj mjeri žene, skrivaju se iza vesele naravi i vječitog nasmiješenog lica. Upravo taj smiješak postaje obrambeni mehanizam koji je odgovor na sve naše probleme, ma koliko to bilo kontradiktorno. Što prije priznamo da imamo problem, to će ga lakše biti riješiti. I iako ova vrsta depresije spada u lakše oblike poremećaja, u konačnici može dovesti do niza zdravstvenih problema.

ISPLAKATI SE, IZVIKATI, ODMARATI… JE ZDRAVO

Za psihičku ravnotežu dobro je isprazniti emocije

Kao društvo, čini mi se da nikako ne možemo adekvatno pomoći ženama. Koliko god se trudile, uvijek će naš život biti podređen bezrazložnim kritikama drugih o tome kako bi trebale živjeti i kako naš život treba izgledati. Čini se da je još jedan od problema sadašnjice imperativ sreće koji nam se nameće kao standard života. Jer ako nisi sretan, nešto s tobom nije u redu.

Mislim da je pravi odgovor na ovu bolest sadašnjice napraviti pravilan balans ukoliko je moguće. I definitivno prihvatiti sebe sa svim manama i ograničenjima. Isplakati se na dobar “ljubić”, izvikati se ponekad na muža i djecu. Ostaviti kuću da bude nepospremljena ili podijeliti obaveze s ukućanima. Pobacati sve one časopise koji nas čine da se osjećamo manje vrijednima, debelima ili siromašnima. Ali nikako, baš nikako ne ići protiv samih sebe, ma koliko se činilo da smo savršene.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here