Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

“Konačno jedna pozitivna vijesti, dugo očekivana i sada – lakše se diše!” “Ode lažov komunistički, bio je smeće…”
“Jedan hrvatski neprijatelj manje…” “Tko će sad predvoditi jasenovačke klonove?” “Napokon jedna lijepa vijest s lijeve strane…”
Pitate li se kakvi su ovo citati, znajte da je to “oproštaj” od Slavka Goldsteina s – desne strane.

Smrt jedne od viđenijih figura domaće intelektualne scene, čovjeka koji je ostavio značajan trag u hrvatskom izdavaštvu, publicistici, memoarskoj prozi, filmu i politici desnu je stranu, da parafraziram “junačkog” autora zadnjeg od nanizanih citata, bacila u delirij, ono posebno psihološko stanje u kojemu se čovjek ne može obuzdati, ponekad ni toliko da zadrži osnovne osobine čovjeka, kao što su poštovanje drugih i suosjećanje. U deliriju se, pokazuju primjeri, zaboravilo na ono demokratsko pravilo prema kojemu se ne moraš s nekim slagati da bi ga uvažavao i da bi mu u smrti iskazao poštovanje. Ili, ako ništa drugo da bi ga barem poštedio vrijeđanja. No, delirij ne poznaje uljuđenost ni demokratske običaje.

Slavko Goldstein

OSTRAŠĆENO JURIŠANJE

Ne, ovo neće biti tekst o Slavku Goldsteinu, njegovu liku i djelu, nego o našem patološki zatrovanom društvu u kojemu ideološki suprotstavljene skupine rigaju otrov na sve strane i čini se da nema ničega što bi ih više ikad moglo smiriti i ujediniti u zajednicu koja ima neke tri, četiri, pet, deset ili barem jednu točku koja se bi se mogla nazvati zajedničkom i neupitnom. Oni koji bi u takvom okruženju htjeli ostati normalni, koji bi htjeli razgovarati o budućnosti, a argumentirano i bez zaslijepljenosti raspravljati o prošlosti, gurnuti su na marginu i gledaju kako prostor zauzimaju ostrašćeni jurišnici koji vode i vodit će vječnu borbu, u kojoj će svi biti i pobjednici i gubitnici, ovisno o tome kako tko interpretira neku bitku koju povedu.

Tisuće situacija na koje se kroz godine nije odgovorilo odmah i na pravi način dovele su do toga da danas imamo BOLESNO društvo puno zadojenosti, netolerancije, isključivosti, odbacivanja različitih, GOVORA MRŽNJE… sad je I SMRT SLAVKA GOLDSTEINA TO još jednom POKAZALA

Autori oproštajnih citata posijanih po portalima koje doživljavaju svojima sigurno se sjećaju ljutnje koju su osjetili kad je prije 17 godina novoizabrani hrvatski predsjednik Stipe Mesić pričao vic o razlici između Tuđmana i Miloševića, pa misleći kako je neopisivi šeret, ispalio – “jedan je u zemlji, a drugi ne smije iz zemlje”. I bili su s pravom ljuti. To sigurno nije retorika koju bi itko normalan pozdravio. Jednako kao ni odgovor koji su mu uputili, kad su pozvali pomoć s nebesa stihovima “Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju…” No, to ih, naravno, nije ljutilo, bila im je to baš odlična doskočica. Ti isti danas, u povodu Goldsteinove smrti, izvode degutantni igrokaz pokraj njegova groba, nadglasavajući jedni druge “posljednjim pozdravima” u kojima zahvaljuju Bogu što ga je konačno odnio, i žale što se takav izdajica Hrvata uopće rodio.

Naravno, svijet internetskih medija i društvene mreže mogli bismo nazvati vrhunskim proizvodom demokracije, jer ondje je pristup svima i svemu slobodan. Mediji koji drže do sebe i ne žele dopustiti izljeve mržnje u komentarima pod tekstovima koji na bilo koji način tretiraju život, djelovanje i smrt Slavka Goldsteina jednostavno su onemogućili komentiranje. Naravno, stvari se mogu rješavati i tako. Reagirali su jedino kako su mogli da svoje stranice i pristojne čitatelje zaštite od vulgarnosti. Ali, problem time neće nestati. I njihova je odgovornost da o tome pišu, da to analiziraju i da se ne prave da će problem nestati ako zatvorimo oči. Jer, neće! Prije 17 godina jedni su se naslađivali ruganjem Tuđmanu, sad se drugi naslađuju nestankom Slavka Goldsteina. I jedni i drugi, međutim, jednako su primitivni i isključivi, nesvjesni da su samo gumbi na daljinskim upravljačima ideoloških manipulatora.

Internet je dostupan svima za sve, pa i za objave koje pristojnom čovjeku ne bi pale na pamet

GDJE JE NESTALA PRISTOJNOST

Kad se pročitaju ovakve umotvorine čovjek se mora zapitati gdje je, zaboga, nestala ona obična pristojnost koju svatko, navodno, dobiva u roditeljskom domu? Očito da je u mnogim domovima nije bilo. Gdje je nestao osjećaj za težinu i značenje riječi, i kad je nekultura nadvladala kulturu? Je li Pandorina kutija otvorena onim Mesićevim vicom? Ili još ranije dok smo slavili što imamo vlastitu državu, pa nismo vidjeli (ili smatrali da je u tom trenutku važno vidjeti) pojave koje su se tada zametnule, a danas daju svoje otrovne plodove? Ili, možda kad se gotovo nitko nije osvrtao na saborske rasprave u kojima se pokojni Ivo Lončar redovito obraćao Nenadu Staziću kao – drugu Neši? Ili kad su se mnoge ugledne glave slatko smijale dosjetki Ante Kovačevića konstatirajući kako je baš dovitljivo spustio Vesni Pusić onom doskočicom o madracu i mudracu, umjesto da unisono bude prokazan kao šovinistički lakrdijaš? Ili kad se šutjelo dok se na stadionima skandiralo “za dom spremni” i “ubij Srbina”? Ili…? Ili…? Tisuće situacija na koje se kroz godine nije odgovorilo odmah i na pravi način dovele su do toga da danas imamo društvo puno zadojenosti, netolerancije, isključivosti, odbacivanja različitih…

Nevjerojatno je licemjerno što će mnogi potpisnici ovakvih citata za sebe reći da su pravi Hrvati, vjerni Bogu i domovini. Dok ideja Boga u sebi sadrži praštanje, što bi istinski vjernici trebali slijediti, oni uvredama na račun čovjeka koji je otišao s ovoga svijeta tu ideju dovode u pitanje. Štoviše, neki od njih pomirljivo konstatiraju kako samo Bog ima pravo na konačni sud, jer njemu nakon smrti dolaze svi, pa će on suditi i Goldsteinu, ali ratoborno nastavljaju kako on/ona, eto, ne može šutjeti i mora reći svoje o jednome od najvećih hrvatskih zlotvora. Zar je stvarno moguće da je nekom Slavko Goldstein izdajnik, a Ante Pavelić ili Jure Francetić su mu hrvatski junaci? Užas! To je jedino što mi pada na pamet kad vidim ove perverzne karmine. Najgore od svega je što ti i takvi ljudi, a da se razumijemo obiluje njima i lijeva strana, to sjeme mržnje prenose dalje, na svoju djecu, koju doje svojim stavovima i frustracijama. Zbog atmosfere koja obilježava javni život u Hrvatskoj pristojni ljudi kao da odustaju, povlače se, razmišljaju u koju će zemlju uputiti svoju djecu, gdje će im biti bolje, mirnije, perspektivnije.

Prije 17 godina jedni su se naslađivali ruganjem Tuđmanu, sad se drugi naslađuju nestankom Slavka Goldsteina. I jedni i drugi, međutim, jednako su primitivni i isključivi, nesvjesni da su samo gumbi na daljinskim upravljačima ideoloških manipulatora

Volim, stvarno volim svoju domovinu. Ona je dio mog identiteta i želim uvijek biti ponosna na nju. No, država koju smo stvorili i društvo koje smo oblikovali vrlo često ne zavrjeđuje ništa osim prijezira. Država nam je nefunkcionalna, a društvo bolesno. U takvom društvu je danas moguće javno slaviti smrt jednoga intelektualca kao oslobođenje i priželjkivati da svaki tjedan jedan takav izdajnik nestane s lica zemlje. Sa stavovima intelektualaca može se polemizirati, o njima se može raspravljati, dapače, to je poželjno. Ali, ovo što gledamo u Hrvatskoj nije rasprava o stavovima i tezama intelektualca, nego primitivno orgijanje nad njegovim odrom. Svi koji ne žele da Hrvatska bude zemlja u kojoj će stupovi društva biti karikaturalni likovi koji javno spaljuju novine s kojima se ne slažu, njeguju hitlerovske brčiće razotkrivajući svoju političku viziju i određuju tko su izdajnici pravog hrvatstva, nemaju pravo šutjeti. Jednostavno nemaju… 

 

 

 

 

7 Komentari

  1. “Ne, ovo neće biti tekst o Slavku Goldsteinu, njegovu liku i djelu, nego o našem patološki zatrovanom društvu…”
    Mladenka, kako je to moguće da je čitavo društvo, čitav hrvatski narod “ispatologiziran”, a rahmetli barba Slavko bio zdrav i prav? Po kojim kriterijima je on bolji od većine nekog naroda? Jesi li ti “narodni psihijatar” da nas sve svrstavaš u taj bolesni koš? Neka on bude po tvojem što god hoćeš, ali on je bio mrzitelj hrvatskoga naroda, revizionist hrvatske(novije) povijesti, mason visokog ranga i štićenik židovskih vladara iz inozemstva. Sve drugo su sporedne i nevažne stvari. Nije narod glup i bolestan kakvime ga predstavljaš u tom člančiću.

  2. Nadam se da ne mislite da su citirane poruke na raznim portalima pokazatelj zdravlja. Znam da mnogi ljudi o njemu misle loše, baš kao i vi, ali s njegovim se tezama može raspravljati. No, likovati zbog smrti jednog čovjeka, a istodobno se zalagati za reviziju karaktera NDH… Mislite da to ima smisla? Mislite da je to uravnoteženo društvo? Zar stvarno mislite da bi Hrvatska bila bolla da pomru svi s kojima se ne slažete i za koje mislite da su mrzitelji hrvatstva i revizionisti?

    • Poštovana Mladenka, možda je i sada i ovdje uputno prisetiti se da nas historija može podučiti i opomenuti se sudbinom starogrčkog Demostena.

  3. Zdravko, jest! Izgleda “da je narod glup i bolestan”. Zato nam i je tako jer su nam ratni profiteri, uhljebi, manipulatori i muljatori nametnuli teme koju moderna i BOLJA naša Hrvatska ne treba. Dok drugi kradu a Vlada ne reagira i dozvoljava ovu Hrvatsku tragediju i vi širite neargumentirane teze. Bljak.

  4. Veliki čovjek i intelektualac, ostao bez pola obitelji u NDH, pa ipak ostao, radio, pisao o odgajao. Neki to teško mogu razumjeti, što manje znanja imaju to su veći domoljubi. Goldsteinov je jedini pravi grijeh što je preživio holokaust, to mu mnogi ne mogu oprostiti.

  5. BRAVO , Mladenko Vaš bi se portal mogao zvati i ” Žene 50 + 30 – ” .
    nastavi i dalje tako mudro !
    ✋👍

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here