Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

O čemu mi to u Hrvatskoj pričamo kad govorimo o budućnosti? Naravno, o prošlosti! Prošli tjedan je histerija oko prošlosti s kojom idemo u budućnost, dok nam pod tim teretom koljena klecaju toliko da bez prestanka posrćemo, dosegnula takav intenzitet da se činilo kako će nam društvo popucati po šavovima.

To se nije dogodilo, jer smo, valjda, nakon tolikih godina igara koje skreću pozornost sa sadašnjosti na neka druga vremena oguglali i sve nam je to postalo uobičajen dekor. Navikli smo se na povijesne rasprave kao na stare tapete na zidovima, koje nam se ne sviđaju, možda bismo ih rado i promijenili, ali nemamo novca za adaptaciju. Ili, ideja? Ili, volje?

VLASTOHLEPNA POLITIKA, UCJENE, JALOVI CILJEVI…

Uglavnom, najprije je dosta godina jedna aktivna skupina ljudi najavljivala da će jednom u budućnosti maknuti ime maršala Tita, poratnog diktatora i zločinca, s jednog od najljepših zagrebačkih trgova i to se pojavom i političkim manevriranjem Zlatka Hasabegovića, koji je ucijenio vlastohlepnog Milana Bandića, prošlog tjedna i dogodilo. Sad kad je taj cilj ostvaren, čime je postao prošlost, odmah se pojavio novi dugoročni cilj za budućnost. Naime, “promaršalovska” skupina suprotstavljena spomenutoj “antimaršalovskoj” najavila je da će od Brozova imena očišćeni trg kad-tad opet nositi njegovo ime, jer je to ime simbol slavne prošlosti bez kojega se ne može u budućnost. U isto vrijeme postavljen je kratkoročni cilj na razini glavnog grada, pa, tako, Bandić najavljuje da će, ako je već skinuo ime maršala, vratiti Zagrebu ime Ive Lole Ribara te ponovno podignuti spomenik Sedam sekretara SKOJ-a. Već vidim rasprave i svađe koje slijede… 

Dok se odrade sve te ambiciozno postavljene povijesno-futurističke mjesečnice, jednoljetke, petoljetke, desetljetke… nadajmo se da će neki od nas koji smo sad u dobi 50+ biti živi i da nećemo biti toliko dementni da ne bismo mogli vidjeti kako je Hrvatska konačno i ipak krenula u ono što sav normalan svijet opisuje kao budućnost…

Premijer, srećom, ima, spasonosni plan za budućnost Hrvatske. Ne znamo, istina, je li dugoročni, srednjoročni ili kratkoročni jer najavljeni vremenski rok glasi “vrlo brzo” i “uskoro”. U Hrvatskoj su to, znamo, rastezljivi pojmovi. Zahvaljujući njegovoj političkoj želji da Hrvatsku što je moguće prije povede u budućnost, spomen ploča poginulim hrvatskim braniteljima koji su se borili u HOS-u, na kojoj se nalazi ustaški pozdrav “Za dom spremni” koji je dignuo prašinu do Bruxellesa i Washingtona, vrlo će brzo biti izmještena iz Jasenovca u Novsku, jer tamo, valjda misli, ZDS će manje smrdjeti, a zakon koji će riješiti problematiku javne upotrebe simbola kako crnog, tako i crvenog totalitarizma bit će u Saboru donesen uskoro. Dok se odrade sve te ambiciozno postavljene povijesno-futurističke mjesečnice, jednoljetke, petoljetke, desetljetke… nadajmo se da će neki od nas koji smo sad u dobi 50+ biti živi i da nećemo biti toliko dementni da ne bismo mogli vidjeti kako je Hrvatska konačno krenula u ono što sav normalan svijet opisuje kao budućnost. Valjda će se i to dogoditi.

KAKVU BUDUĆNOST STVARAMO

Veliki lideri i istinski državnici, Lincoln i Churchill, vrlo su jasni u vezi odgovornosti za budućnost

Abraham Lincoln u svoje je vrijeme rekao da je najbolji način da predvidimo kakva će nam biti budućnost to da je sami stvorimo. Winston Churchill je, pak, u svoje vrijeme upozorio da kad se u nekom društvu začne svađa između sadašnjosti i prošlosti, vrlo brzo se otkrije da je u toj raspravi izgubljena budućnost. Iskreno, bojim se da ako naša generacija nastavi na ovaj način stvarati budućnost, ona vrlo brzo ili najdalje uskoro neće nikome ni trebati, jer će kreativnost, poduzetnost, energija, mladost odseliti. Seoba je, ionako, već počela, jer svatko tko može ili osjeća da nema boljeg izbora bježi od ovog neartikuliranog i jalovog mixa prošlosti i budućnosti. Što se Churchillove spoznaje tiče, ona je u Hrvatskoj već ispunjena. Zaglavljeni u ideološke rasprave i podjele, izgubili smo već puno budućnosti koju smo mogli živjeti kao uspješno, napredno, otvoreno, poduzetno i optimistično društvo.

Prošlost ne može biti promijenjena, zaboravljena ni izbrisana. Može biti samo prihvaćena. I u Hrvatskoj? Malo sutra. U Hrvatskoj nitko nije spreman prihvatiti cijelu istinu o onome dijelu hrvatske prošlosti/povijesti koji mu je prirastao srcu. Poklonici NDH, koji nikad neće priznati da to jesu, neće prihvatiti da je NDH bila zločinačka država s rasnim, istrebljivačkim zakonima, da je Ante Pavelić bio ratni zločinac i izdajnik hrvatskih nacionalnih interesa, nego će govoriti o stoljetnoj težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom, koja je, eto, bila ostvarena u okolnostima i granicama u kojima je to bilo moguće. Branit će ZDS kao povijesni pozdrav, veličati pjesme Marka Perkovića Thompsona kao moderne hrvatske budnice, poistovjećujući i njih s povijesnom težnjom Hrvata za državom, slavit će huškače i kriminalce koji su plijen “domoljubno” zamotali u hrvatsku zastavu da se ne vidi, organizirali javna maltretiranja onih s kojima se ne slažu, uživajući pri tom naklonost dijela vladajuće stranke…

ako naša generacija nastavi na ovako stvarati budućnost, ona vrlo brzo ili najdalje uskoro neće nikome ni trebati, jer će kreativnost, poduzetnost, energija i mladost odseliti. Seoba je, ionako, već počela, jer svatko tko može ili osjeća da nema boljeg izbora bježi od ovog  jalovog mixa prošlosti i budućnosti

Poklonici partizanskog pokreta i njegova vođe Josipa Broza Tita nikad neće prihvatiti i javno priznati činjenicu da se nakon Drugog svjetskog rata Titov antifašizam nije pretvorio u demokraciju nego u represivni komunizam, koji, iako mekši od staljinističkih režima iza željezne zavjese, ipak nije dopuštao slobode kakve poznajemo zadnjih 27 godina, a koje demokratski svijet u Europi živi bez prekida od 1945. Oni ne žele prihvatiti činjenicu da je masovno ubijanje ljudi na Bleiburgu bez suda, pa makar bila riječ i o pripadnicima poražene vojske, bio zločin. I da je ostao nekažnjen. Nerado govore i o političkim zatvorenicima, o represiji prema svima koje je režim definirao kao hrvatske nacionaliste… Dvostruki karakter povijesne uloge Josipa Broza Tita njima je tabu o kojemu ne žele razgovarati. Kao i oni prvi, tako se i ovi klanjaju svojoj ikoni, puze pred svojom dogmom… I uživaju u tome. Ideološki sukob i jednima je i drugima postao smisao života. Dok im se djeca i unuci pakiraju za Njemačku i Irsku…

Ridikuli svih zemalja ujedinite se! Njima je ideološki sukob postao smisao života. Dok im djeca i unuci odlaze u Njemačku

Dakle, kad bi sve strane u ideološkom sporu s kojim se iscrpljujemo bile spremne prihvatiti i tamnu stranu istine, tada bi razgovor o budućnosti mogao početi. No, dok se u modernoj hrvatskoj politici ne pojavi osoba koja će imati istinski državnički karakter, netko tipa hrvatskog Churchilla ili Lincolna, netko tko se neće ulagivati, neće pristajati na ucjene, neće odgađati stvari, neće gubiti vrijeme, nego će biti spreman/spremna reći svima sve i podvući crtu, budućnost će biti samo imenica bez stvarnog sadržaja.

Zadnji koji je stvari postavljao i s crne i s crvene strane povijesno, ideološki i faktografski ispravno, bio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Njegova politika pomirbe bila je utemeljena na ideji prevladavanja neprijateljstava iz prošlosti i zajedničkog djelovanja potomaka partizana, ustaša i domobrana na dobrobit modernog hrvatskog društva i ostvarene hrvatske države. Sad vidimo da je ta ideja bila utopija. Nažalost, danas su na sceni najvidljiviji vampiri, a najopasniji su, naravno, oni iza scene. Propušteno je u trenucima kad je to bilo moguće povući poteze koje je trebalo. Od barem djelomične lustracije, preko jačanja pravne države, postavljanja standarda koji će vrijediti za sve i uvođenja nulte tolerancije na bilo kakav oblik govora mržnje, pogotovo u Hrvatskom saboru, do zaključenja ideoloških obračuna jasnim konstatiranje cjelovite istine o partizanima i ustašama, bez pokušaja dotjerivanja i opravdavanja s bilo koje strane. No, hrvatska je politika svašta propustila učiniti kad je bio trenutak, pa sad imamo s jedne strane ZDS u Jasenovcu, a s druge strane spomen grobnicu četničkom zapovjedniku u Borovu Selu, gdje je ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Domovinskom ratu, s jedne strane mašu zastavama SSSR-a i Jugoslavije, a s druge oblače crne majice i stavljaju kapu s ušatim slovom U na glavu…

I ovo je Hrvatska. Tako lijepa, a tako zaustavljena…

Pokušavam zamisliti kako bi to bilo kad bi se sva ta silna energija slila u javnu potporu, na primjer, uvođenju informatike u škole, modernizaciji sustava obrazovanja i ulaganju u mlade. Bila bi to priča o budućnosti. Priča o uspješnoj zemlji. Mi smo, ipak, u Hrvatskoj, a ovdje je svaki uspjeh incident, jer je postignut usprkos svemu i usprkos svima. I tako će biti još dugo. Nažalost.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here