Dražana Putnik

Pročitavši na One nastupaju članak “Kad u dušu uđe tama” o depresiji s kojom se bore osobe iz svijeta bogatih i slavnih pomislila sam koliko je dobro da se takva iskustva objavljuju, jer kad sam se ja počela boriti za svoga sina, kojemu je depresija dijagnosticirana u sedmom razredu osnovne škole, bila sam potpuno sama, neinformirana, bespomoćna… Nisam uspijevala pronaći razumijevanje ni kod osoba koje sam smatrala prijateljicama. Ne da nisam dobivala podršku za kojom sam vapila niti sam u razgovor s njima mogla obnoviti vlastitu snagu, nego sam se osjećala izdana, kao da su mi svojim nerazumijevanjem i hladnoćom zabile nož u leđa.

NIKAD NEĆU ZABORAVITI TAJ DAN

Pokušat ću opisati našu borbu, iako ne znam hoće li to uspjeti razumjeti ljudi koji se nisu susreli s bolešću koja vrlo često nema nikakvih vidljivih znakova. Dakle, moj je sin imao samo 13 godina kad mu je dijagnosticirana depresija. Školska mi je psihologinja tada rekla kako misli da je moje dijete sklono samoubojstvu. Odnosno nije to rekla čak ni izrijekom, nego je više nagovijestila. Oduzela sam se, govorila o tome kako moram raditi za svoju obitelj, a ona mi je rekla: “Pustite sad posao. Može biti kasno…”

Kad se čovjek suoči s dijagnozom da bi mu dijete moglo biti suicidalno, očaj je prvo što ga preplavi

Nikad to neću zaboraviti. Psihologinja je bila mlada i u prvi sam joj mah zamjerala što mi je to tako rekla, ni sama u to ne vjerujući, a onda sam shvatila da mi je njezina mladost pomogla. Da je na njezinu mjestu bila osoba koja već desetljećima radi i koja je bila štufa svega, kako mi u Dalmaciji kažemo, dijagnoza ne bi ni bila postavljena i ja ne bih ni bila svjesna situacije. Zahvalna sam to mladoj ženi što je bila svježa i što je radila svoj posao.

moj je sin imao samo 13 godina kad mu je dijagnosticirana depresija. Školska mi je psihologinja rekla da misli da je suicidalan. Oduzela sam se, govorila da moram raditi za obitelj, a ona mi je rekla: “Pustite sad posao. Može biti kasno…”

Moj dječak je sa svojih 13 godina bio visok 190 centimetara i imao je 125 kilograma. U osmom razredu imao je 195 centimetara i 135 kilograma. Sa svojom visinom, neprimjerenom svojoj dobi, mora da se cijelo vrijeme osjećao kao Guliver među liliputancima, odnosno kao odrasla osoba koju svaki dan guraju u stolce namijenjene vrtićkoj djeci. Kako je zbog svoje krupnoće često zapinjao za školski namještaj, uz to je i ljevak, u svijetu dešnjaka, nastavnici su ga kažnjavali, govorili da je bezobrazan, da namjerno razbija i ruši oko sebe… Bio je dijete, zbunjen svime, a ja mu nisam mogla pomoći. Odnosno, da sam u tom trenutku znala nešto o depresijama i naslutila da moje dijete ide prema njima, mogla sam u školi dignutu dreku i uzbunu prije nego što se razbolio. Ali, nitko ni ne sanja da će mu dijete doći do te dijagnoze.

LIJEKOVI NISU DOVOLJNI

Lijekovi su nužni, ali za borbu s depresijom treba puno više od šarenih kuglica

Kad mu je psihologinja u školi postavila dijagnozu krenuli smo kod psihijatrice. Opet je izostala pomoć meni kao majci jer mi nitko nije rekao što mogu činiti da se stanje mog djeteta poboljša i da mu život bude kvalitetniji. Dobili smo antidepresive i mislili su da je to dovoljno. Psihijatrica me je pitala ima li moj sin neki muški uzor koji bi mogao slijediti, nekog strica ili ujaka s kojim bi provodio vrijeme. No, nažalost nemamo nikoga.

Ni prije njegove dijagnoze nisam postojala u tom lošem braku, a od tada sam jedva disala. Bojala sam se svaki dan za njega. Kad bi otišao u školu, pitala sam se hoće li se vratiti u stanju u kojem je otišao ili će zbog nečega potonuti ispod crte s koje nema povratka

Sjećam se da sam tada pomislila kako je čudno što me psihijatrica uopće pita za muške rođake, kad zna psihoprofIl njegova oca. I onda mi se upalila žaruljica, otac mu je psihopat i glavni krivac za depresiju. Zbog komplikacija pri porodu jedva je preživio i neki je vrijeme bio bez kisika. Posljedica toga su određeni mentalni problemi koji su ga učinili nesposobnim za emocije i roditeljstvo. Bili smo u braku 28 godina, koje su bile ispunjene zlostavljanjem. Kad sam shvatila koje posljedice je to ostavilo na mom sinu odlučila sam otići i prekinuti taj krug nasilja. Grčevito sam se borila za svoje dijete.

Potpora bliskih ljudi važan je saveznik u borbi protiv depresije. Još je teže kad si sama

Ni prije njegove dijagnoze nisam postojala, a od tada sam jedva disala. Bojala sam se svaki dan za njega. Kad bi otišao u školu, pitala sam se hoće li se vratiti u stanju u kojem je otišao ili će zbog nečega potonuti ispod crte s koje nema povratka. Pio je lijekove, zajedno smo učili, savladavali gradivo, prošli sedmi razred, pa osmi, pa krenuli u srednju školu. U tom stanju zombija moj je sin bio četiri godine, do drugog razreda srednje škole. To je vrijeme neopisivo.

bolest nije sramota. Želim govoriti javno da i drugi ljudi, žrtve i rodbina bolesnih od depresije i zlostavljanih, shvate da se to može dogoditi svima i da je najvažnije što jedni drugima možemo i moramo pružiti – RAZUMIJEVANJE

Sva 24 sata na dan bojiš se hoće li preživjeti ili neće. Prije četiri godine osjetila sam da smo se pomaknuli u dobrom smjeru. Prestao je uzimati lijekove, no nije još kraj naše borbe. Još uvijek ponekad potone u depresiju, ali je vrijeme koje mu je potrebno za oporavak sve kraće… Iako još uvijek ne znam hoće li on pobijediti depresiju ili će ona pobijediti njega, ne gubim vjeru da će on biti pobjednik, da će prevladati pozitivna energija i da više nikad nećemo biti on ravnodušni zombi kojemu nije stalo do života, a ja zombi koji uporno pokušava stvoriti pozitivno ozračje u kojemu neće izgubiti volju za životom. I sve to u teškim materijalnim uvjetima, s novcem jedva dostatnim za preživljavanje…

Ne želim skrivati svoju priču. Jer, bolest nije sramota. Želim govoriti javno da i druge žene, žrtve i rodbina bolesnih od depresije i zlostavljanih, shvate da se to može dogoditi svima i da je najvažnije što jedni drugima možemo i moramo pružiti – RAZUMIJEVANJE.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here