Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

Prijelomni događaji u povijesti nekog naroda i države, uz podrazumijevajuću dramatičnost, u sebi nose i kontroverze jer se svaka objektivna činjenica može staviti u subjektivan kontekst. Odnosno, svaka se objektivna činjenica može na subjektivan način povezati s drugom objektivnom činjenicom, a sve kako bi se cijelom događaju promijenio ili “redizajnirao” karakter. Tako je već godinama s Domovinskim ratom.

Iako je potpuno nedvojbeno da se rat vodio na teritoriju Republike Hrvatske, da je Hrvatska bila meta velikosrpske agresije, da je u komadanju vlastite zemlje sudjelovalo i domaće srpsko stanovništvo koje Hrvatsku nije doživljavalo kao svoju stvarnu domovinu te da je u konačnici sloboda koju danas uživamo moguća samo zahvaljujući pobjedi nad agresorom, snažne su tendencije da se Hrvatima nametne osjećaj krivnje i da ih se prisili da se neprestano ispričavaju i kaju.

IVANA ŠOJAT: “ŠTO ĆE OSTATI AKO SVI ODEMO…”

Za ilustraciju, evo primjera rasprave povedene na Facebooku u povodu emitiranja dokumentarnog filma o obrani Hrvatske, u kojemu je sjajna književnica, Osječanka Ivana Šojat govorila o tome zašto se na samom početku rata uključila u obranu svoga grada i svoje zemlje. 

Rasprava pod statusom o dokumentarcu HTV-a u kojemu osječka književnica Ivana Šojat govori o svome sudjelovanju u obrani Hrvatske ilustrira kakva se politička korektnost očekuje kad je riječ o Domovinskom ratu

Mogla je, naravno, otići negdje. Mnogi su mladi muškarci, uostalom, tih dana otišli na “školovanje” u inozemstvo. Tko bi joj zamjerio? Od djevojaka s nježnih 20 godina života nije se ni očekivalo da idu u rat, i to s puškom u ruci. No, Ivana Šojat napravila je upravo to. Pridružila se braniteljima i otišla na bojište. “Mislila sam tada što će ostati ako svi odemo…”, govorila je prisjećajući se tih dana. S odmakom godina koje su protekle otada, danas govori o tome kako su morali biti ludo hrabri kad su praktično goloruki krenuli na tenkove. Uglavnom, prisjećanje vrijedno gledanja, bez patetike, sa skromnošću osobe koja ne misli da je napravila nešto iz čega frca ekstremno junaštvo time što je odlučila sudjelovati u obrani domovine… Možda upravo ta Ivanina skromnost, taj osjećaj prikrivene nelagode u iznošenju vlastite ratne, braniteljske priče, kao da se pribojava da netko ne pomisli da se nezasluženo hvali, taknula me je toliko da sam na svome FB profilu napisala nekoliko rečenica o tom HTV-ovu dokumentarcu. I onda je krenulo prozivanje. Valja spomenuti još i da se ona nije bavila u tome filmu prozivanjem bilo koga, nije ulazila u nikakve političke ocjene, pričala je samo o sebi i svojim odlukama u tom vremenu.

živimo u histeričnom vremenu, u kojemu je normalno, čak i poželjno po društvenim mrežama pisati da su Hrvati ustaše, a Hrvatska ustaška zemlja, ali nije politički korektno reći da su Hrvatsku 1991. napali Srbi organizirani u četničke postrojbe ako istodobno ne uslijedi posipanje pepelom po glavi zato što su tijekom rata  stradali i Srbi

Benigni status inspiriran filmom s temom iz Domovinskog rata i osobnom ratnom pričom jedne žene koja je u njemu sudjelovala pretvorio se u napad na nju zbog toga što je broj osječkih Srba pao s 38.000 na 8.000 duša, zbog ubojstava srpskih civila u Osijeku i mučenja kiselinom, zbog ratnih zločina počinjenih nad Srbima na tom prostoru… Okrivili su je za leševe koji su plutali Dravom, za to što se priključila HOS-u koji se borio pod krilaticom “Za dom spremni”… Inicijator prozivke Ivane Šojat, koji je iz Hrvatske odselio u “inostranstvo”, kako je sam rekao tijekom rasprave, “među normalne ljude i u normalan život, jer bi mu bilo bolno živjeti u zemlji u kojoj se maše sa “Za dom spremni”…, pokušao ju je omalovažiti tvrdnjom da nije na bojištu imala pušku u ruci, nego je bila pomoćnica puškomitraljesca… No, da ne duljim, ovu sam raspravu ionako prepričala samo kako bi poslužila kao usputna ilustracija atmosfere koja postoji u Hrvatskoj već dugo, a najdramatičnije se primjećuje u kolovozu kad se obilježava akcija “Oluja”.

Vukovarski vodotoranj nijemi svjedok događaja, jedan od mnogih…

ŠTO SE SMIJE, A ŠTO NE SMIJE REĆI

Domovinski rat kao politička i povijesna tema postao je žrtva pervertirane političke korektnosti, zbog koje se agresoru ne smije reći da je bio agresor, zbog koje se ne bi smjelo spominjati da su u toj agresiji sudjelovali Srbi čije su obitelji generacijama živjele u Hrvatskoj, nije lijepo spominjati srpske zločine… Odnosno, može se sve to reći, ako se svaki put uz javno pokajanje konstatira da su i Hrvati činili zločine, da su ubijali i prognali Srbe i da je, zapravo, nebitno kako je uopće sve počelo i tko je kakvu ulogu imao u tome, jer na kraju krajeva – svi smo isti zločinci. E, pa, nismo. Barem što se mene tiče.

Hrvati su počinili zločine i ti zločini zaslužuju kaznu. No, to ne dovodi u pitanje oslobodilački karakter Domovinskog rata niti činjenicu da nikakvih zločina ne bi ni bilo da nije bilo velikosrpske mašinerije koja je pokrenula spiralu zločina. Nažalost, mnogo je onih koji će taj početak što je živote mnogih u Hrvatskoj, pa i Srba, pretvorio u tragediju relativizirati uz ono “ali, znate, i Hrvati su ubijali, mučili, palili, minirali…” Da, jesu, ali to je bila posljedica, što, naravno, nikoga ne oslobađa krivnje, ali stavlja stvari u kontekst vremena i slijeda događaja. No, živimo u histeričnom vremenu, u kojemu je normalno, čak i poželjno po društvenim mrežama pisati da su Hrvati ustaše, a Hrvatska ustaška zemlja, ali nije politički korektno reći da su Hrvatsku 1991. napali Srbi organizirani u četničke postrojbe ako odmah ne uslijedi posipanje pepelom po glavi jer su tijekom rata stradali i  Srbi.

Hrvati su počinili zločine i ti zločini zaslužuju kaznu. No, to ne dovodi u pitanje oslobodilački karakter Domovinskog rata niti činjenicu da nikakvih zločina ne bi ni bilo da nije bilo velikosrpske mašinerije koja je pokrenula spiralu zločina

Je li djevojka od 20 godina iz Osijeka Ivana Šojat i tisuće mladića i djevojaka, muškaraca i žena poput nje, trebala ići u rat? Jesu li trebali zanemariti osjećaj da moraju braniti svoj dom, jer to neće učiniti nitko umjesto njih? Jesu li trebali izvjesiti bijelu zastavu i predati se? Trebaju li danas osjećati sram zbog toga što su branili Hrvatsku zato što su neki među njima počinili zločine? Trebaju li se ispričavati i javno kajati svaki put kad spomenu da su branitelji i zašto su to postali? Trebaju li radi političke korektnosti koju netko očekuje od njih prestati govoriti o ratnim godinama, iskustvima, osjećajima…?

I u raspravi povedenoj ispod posta o HTV-ovu dokumentarcu bilo je “klasičnih” prigovora o tome kako su Srbima minirane kuće, paljena sela, kako su ih tjerali, kako su pod HDZ-om dobivali otkaze… Točno, ali jedna se činjenica ničim ne može promijeniti, ma koliko se netko trudio revidirati povijest, a to je – Hrvati nisu započeli rat. Oni su se branili. I kakve god nam se kolektivne krivnje pokušavalo nametnuti, s ciljem da priznamo da smo svi jednako krivi i svi jednaki u zločinu, činjenice jednostavno govore drugačije. I to zahvaljujući ljudima koji su bili dovoljno ludi da ostanu kad su mogli pobjeći na sigurno. Svatko za sebe odlučuje što će o njima misliti i kako će definirati svoj pogled na ratna događanja. Ja kažem – hvala im…

 

 

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here