Paul Bradbury, vlasnik portala Total Croatia News, najčitanije web stranice s vijestima iz Hrvatske na engleskom jeziku

Nikad neću zaboraviti taj 16. kolovoz 2002. godine. Bio je to sretan datum za ovog novinara u Hrvatskoj. Prije 15 godina odlučio sam kupiti kuću u Hrvatskoj, dok sam bio u prolazu u Sarajevu. I, evo me, 15 godina kasnije, zapisujem neka promišljanja o vremenu provedenom u Hrvatskoj otad.

Živo se sjećam reakcija mojih prijatelja kad sam im najavio da ću živjeti u Hrvatskoj: „Ti si ovisnik o ratnim zonama. Zašto ne možeš živjeti na normalnom mjestu? Ako želiš živjeti na moru, postoje brojne opcije diljem Europe.“

Dok sam u rujnu 2002. uz bocu Laškog u ruci proslavljao to što sam postao vlasnik nekretnine na lijepom glavnom trgu u Jelsi, morao sam se nasmijati. Ratna zona? Ovo je skriveni djelić raja i imao sam sreće što sam ga pronašao. Naravno, nisam mogao kriviti prijatelje što su zabrinuti. Upravo sam se bio vratio iz Somalije, a kada sam imao deset slobodnih dana, posjetio sam Gazu i Zapadnu obalu. U zemlji u koju sam upravo stigao nedavno je završio rat. Ali, da je Hrvatska ratna zona 2002. godine, a ja, eto, imam taj otok za sebe? Nasmijao sam se u sebi i zamolio konobara za još jedno pivo.

Prije 15 godina prijatelji su se brinuli misleći da selim u “ratnu zonu”, da je to neki moj hir, a kad su me posjetili u mom novom domu, na glavnom trgu u jelsi na otoku hvaru, shvatili su da je Hrvatska – neotkriveni raj

Moji su prijatelji vidjeli slike koje sam objavio na svom prvom blogu, Tangerine Wizard, i iz znatiželje odlučili doći u posjet. Puno je njih provelo čitav svoj odmor u mom novom domu, koji je bio pun tijekom cijelog ljeta. Otišli su oduševljeni i svima prenijeli da je Hrvatska u 2002. neotkriveni raj. Prestali su me optuživati da sam ovisnik o ratnim zonama i htjeli znati više o kupnji nekretnina jer je sve bilo tako lijepo i jeftino.

Govorili su da je lud jer ide u opasno područje, a on je u Hrvatskoj pronašao mir, ljepotu, sigurnost… I nije otišao, unatoč sudarima s hrvatskim mentalitetom

RAZMIŠLJANJA DEBELOG ENGLEZA

Ipak, nakon što sam većinu od svojih 15 godina ovdje proveo u tom prekrasnom dalmatinskom otočnom gradu, čini mi se da se rat zapravo sve više spominje. Ne samo Domovinski rat iz 1990-ih, nego i oni prije njega, najviše Drugi svjetski rat, ali, ovisno o količini rakije koja se popije, znaju se spomenuti i ratovi prije toga. To je jedna od velikih tužnih stvarnosti moderne Hrvatske, dok se ostatak svijeta uglavnom okreće budućnosti, Hrvatska je sve više opsjednuta svojom prošlošću i država zbog toga ne ide naprijed.

Ovo nije članak u kojem ću kritizirati sve hrvatsko, iako bi takav članak bilo jednostavno napisati; radi se jednostavno o razmišljanjima debelog Engleza koji je došao kupiti vikendicu, a sada vodi portal o vijestima iz Hrvatske na engleskom jeziku. Zbog te promjene postalo je nužno više se uključiti u život ovdje nego što sam u početku zamislio. Hrvatska je divna, divna država, iako u potpunosti razumijem zašto toliko mladih odlazi. Zbilja ne mora biti tako, ali da se stvari promjene, trebao bi se promijeniti čitav mentalitet jednog naroda.

nakon mojih 15 hrvatskih godina čini mi se da se rat zapravo sve više spominje, Ne samo Domovinski rat, nego i oni prije njega, najviše Drugi svjetski rat. To je jedna od tužnih stvarnosti moderne Hrvatske. dok se ostatak svijeta okreće budućnosti, Hrvatska je  opsjednuta svojom prošlošću i zbog toga ne ide naprijed

Prošlost. Čim postanete malo uključeniji u hrvatsko društvo, vidjet ćete je posvuda: rasprave u Saboru o preimenovanju trgova nazvanih po Titu dok je gospodarstvo u rasulu, beskrajne (i zbilja to mislim, BESKRAJNE) rasprave na internetu kojima se samo dosipava ulje na vatru. Ako je itko ikad promijenio mišljenje zbog rasprave u komentarima na internetu, javite mi, i dat ćemo mu neku nagradu. Zamislite samo što bi se u Hrvatskoj moglo postići da se sva ta energija usmjeri u nešto pozitivno, poput poboljšanja države. Najtužniji aspekt svega ipak je ta potreba da se propagira i produbljuje mržnja naspram prošlosti, čak i ako to uzrokuje glavobolje sljedećim naraštajima Hrvata. Tema je to koje smo se dotakli i u jednom od prethodnih članaka – “Je li potrebno trovati umove sljedećih naraštaja“?

HRVATI NE ZNAJU ŠTO JE KONSTRUKTIVNA KRITIKA

No očito to zbilja je potrebno jer se na taj način odmičemo od sadašnjih problema. Politiku “odmaka” dobro sam upoznao tijekom godina provedenih u Hrvatskoj, posebno nakon što sam pokrenuo portal Total Croatia News. Konstruktivna kritika nepoznat je pojam u Hrvatskoj i svakako nije dobrodošao. Britanac koji kritizira Hrvatsku? Umjesto prihvaćanja ili barem rasprave o kritici, puno je lakše potpuno je ignorirati i napasti Britance i njihove grijehe iz prošlosti. I zbilja, Veliku Britaniju možemo kritizirati zbog mnogih stvari, i ja bih se složio s većinom tih kritika, ali politika “odmaka” tu je kako bi osigurala da se o hrvatskim problemima nikada ne raspravlja pa slijedom toga država ne ide naprijed.

No ako su stvari tako loše, zašto sam još uvijek tu?

Nema sumnje da je Hrvatska bila dobra prema meni. Prije nego što sam se preselio ovdje proputovao sam svijet (90 država, radio sam u njih 10), ali Hrvatska mi je pružila stabilnost, divnu ženu, dvije prekrasne kćeri i najbolje mjesto na svijetu za podizanje obitelji

Odgovor na to pitanje jest da stvari nisu tako loše i kako se približavam 50. rođendanu, shvaćam ne samo da neću nikada zabiti pobjednički gol za Englesku na Svjetskom prvenstvu, nego i da savršena država ne postoji. Hrvatska je daleko od savršene države, ali ako stvarima pristupite na pravi način, dobre će stvari prevagnuti u usporedbi s lošima.

Paul Bradbury više nije u prolazu, nije gost, postao je dio Hrvatske. Fotografija snimljena u zadarskom Gardenu, koji je također pokrenuo ovaj Britanac

Nema sumnje da je Hrvatska bila dobra prema meni. Prije nego što sam se preselio ovdje proputovao sam svijet (90 država, radio sam u njih 10), ali Hrvatska mi je pružila stabilnost, divnu ženu, dvije prekrasne kćeri i najbolje mjesto na svijetu za podizanje obitelji. Ja, mančesterski dječak koji je naučio plivati tek s 29 godina, s ponosom i uz malo zavisti gledao sam kako moje kćeri svladavaju more u prvoj godini života, a do treće su već bile skoro pa profesionalne plivačice. Provele su dosta vremena s nonom u polju pa su postale privržene prirodi puno više nego ja, kojem je najdublja povezanost sa zemljom u Manchesteru bila ona u trgovini. Sad kad smo se preselili u Varaždin, brinu se o svom povrtnjaku i nedavno smo bili vrlo ponosni što smo napravili prvu juhu koristeći se isključivo plodovima iz našeg vrta.

Počeo sam cijeniti Hrvatsku zbog njene sigurnosti, pogotovo kada na TV-u vidim vijesti iz Ujedinjene Kraljevine ili SAD-a. Jedan naslov koji me nasmijao prije nekoliko godina ticao se krađe nekoliko litara maslinova ulja. Kad bi barem svi zločini svijeta uključivali takve stvari. Iako su incidenti povezani s krađom i drogom u porastu, i dalje su samo djelić onoga što se događa u „civiliziranijim državama“.

OBITELJSKA POVEZANOST, OPŠTENOST, SIGURNOST…

Velika prednost života u Hrvatskoj su i shvaćanje obitelji te međugeneracijske povezanosti koja uključuje pomoć i odgovornost. Hrvati dulje žive kod kuće nego u većini drugih država u Europi i mladim roditeljima njihovi roditelji pomažu oko djece i općenito. Zbilja sam uživao svjedočiti takvim vezama u kojima se isprepliću tri, ponekad i četiri, generacije. Život u maloj zajednici poput Jelse ima svoju zajednicu; starija se djeca brinu o mlađoj i šira zajednica u centru grada uvijek pazi što lokalna djeca rade.

Hrvatska, a posebno Dalmacija, potaknula me na puno opušteniji pristup životu. Poslovni sastanci u kafiću sada su pravilo, a ne iznimka, i čudno mi je kada imam sastanak u uredu. Još mi je čudnije odjenuti išta ozbiljnije od traperica i majice, čak i kada sam imao sastanak s ministricom vanjskih poslova u njezinu u uredu. Uspio sam održati četrnaestogodišnje obećanje sebi da nikada, osim na vjenčanjima, neću staviti kravatu, sve dok nisam bio prisiljen staviti je zbog poslovne obveze prije nekoliko mjeseci.

Počeo sam cijeniti Hrvatsku zbog njene sigurnosti, pogotovo kada na TV-u vidim vijesti iz Ujedinjene Kraljevine ili SAD-a. Jedan naslov koji me nasmijao prije nekoliko godina ticao se krađe nekoliko litara maslinova ulja. Kad bi barem svi zločini svijeta uključivali takve stvari, mislio sam…

Nekada sam stizao točno na vrijeme i mrzio sam kada su ljudi kasnili, ali postupno sam naučio da je, barem u Dalmaciji, vrijeme relativan pojam. Nalazimo se u kafiću u 10 sati? Planirajte svoj dolazak u 10.30 sati i nećete zakasniti. To je navika koju sam usvojio tijekom vremena, no koja ipak nije toliko dobro prihvaćena na sve većem broju sastanaka koje imam u Zagrebu. Netko me nedavno pitao bih li se mogao vratiti živjeti u Ujedinjeno Kraljevstvo. Iskreno mislim da ne bih preživio. Dalmacija vam je u krvi poput malarije i ne možete je se riješiti. Siguran sam da bi mi brži način života u Engleskoj bio previše.

UNATOČ SVEMU, OPTIMIST SAM

Naučio sam da, iako mišljenje stranca u Hrvatskoj nije poželjno, Hrvati imaju naviku žestokog kritiziranja hrvatskih stvari, ali zauzimaju obrambeni stav i brane iste te stvari ako ih izrekne neki stranac. Slično kao s opsjednutosti prošlošću – da se sva ta negativna energija usmjeri u nešto pozitivno, zamislite kakva bi to promjena bila. Negativnost je djelomično povezana s najvećim problemom s kojim se Hrvatska mora suočiti kako bi krenula naprijed, a to je nedostatak nade i prilika za mlade.

Možda ćete se iznenaditi kada to čujete, ali ja sam vrlo optimističan u pogledu hrvatske budućnosti i položaja mladih ovdje, posebno ako uspiju krenuti naprijed i prijeći preko prošlosti te usmjeriti tu ukorijenjenu negativnost u nešto pozitivnije. Potištenost i iseljavanje mladih potpuno su razumljivi jer korumpirani uhljepski sustav koji je na vlasti znači da, u većini slučajeva, nesposobni službenici bez ikakvog pojma ili interesa za posao koji obavljaju dobivaju vrhunske pozicije, a kvalificirani i nekorumpirani mladi koji su upravo diplomirali imaju ograničene prilike pa im iseljavanje djeluje kao puno primamljivija opcija, posebno sada kada je Hrvatska dio Europske unije.
Ruku pod ruku s tim ide i ogroman paradoks sa zapošljavanjem u Hrvatskoj. Iako je stopa nezaposlenosti oko 11 posto, svake godine nedostaje radnika na obali i u sektoru turizma te ih svake godine nedostaje sve više. To nije stvarna kriza na hrvatskom tržištu rada. Veća je kriza u tome što nema više kvalificiranih radnika za ključne grane industrije poput građevinarstva jer većina odlazi u Njemačku. S druge strane, državne institucije koje su pune parazita s vezama ne rade ništa, a svaki mjesec dobivaju finu plaću i beneficije. Jedna tvrtka, čije ime, barem zasad, neću spomenuti, ima oko 11.000 radnika za poslove koje bi moglo obaviti njih 2.000. Da se tih 9.000 radnika prekvalificira i nauči raditi nešto korisno, olakšao bi se financijski pritisak u toj tvrtki i brojnim državnim tvrtkama poput nje, a gospodarstvo bi raslo i dvostruka kriza na tržištu rada mogla bi se izbjeći. Hoće li se to dogoditi u prekrasnoj Hrvatskoj? Ne tako skoro.

Iako je nezaposlenost oko 11 %, svake godine nedostaje radnika  u turizmu, i to sve više. To nije stvarna kriza na hrvatskom tržištu rada. Veća je kriza u tome što nema više kvalificiranih radnika za ključne grane industrije poput građevine jer većina odlazi u Njemačku

Ono što mi daje nadu je tehnologija. Hrvatska je iznimno jaka u tehnologiji i trebala bi se ponositi brojnim talentiranim poduzetnicima koji postaju poznati diljem svijeta i koji mogu promijeniti hrvatski sustav. Sjetite se samo drame oko Ubera i taksista. Doći će do promjene u Hrvatskoj i ti će poduzetnici donijeti novu nadu i poslove nezadovoljnoj mladeži koja želi ostati u Hrvatskoj, ali nema nikakve prilike za to.

Hrvatska ima divne ljude, ali nesklone kritici. Hrvati su više za samokritiku…

Petnaest godina. Gotovo trećina mog života i točno polovica mog odraslog života. Hrvatsko, neću se pretvarati da si dosad bila najljubazniji domaćin ili da mi svakodnevno ne zadaješ glavobolje, ali temelji su tu. Divna si zemlja i malo pozitivnosti i gledanja naprijed donijet će velike promjene. Jedva čekam prokomentirati te promjene za 15 godina. Optimist sam.

Izvorni članak objavljen na engleskom jeziku na portalu Total Croatia News pročitajte OVDJE.

1 komentar

  1. Cijeli clanak i kritika je realna a nadajmo se da ce imati odjeka, no kako znamo, stvari se mijenjaju polako! To je proces kaoT
    he Beauty and the Beast

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here