Olga Štajdohar Pađen

Skupljajući priče za knjigu “Na ovo sam baš ponosna” mjesecima sam slala mailove s naslovom “Draga Sanja/Ana/Snježana… – ima li nešto na što si, onako, baš ponosna…”  I priče su stizale. Različite. Svaka s nekom svojom dubokom dilemom. Ali, mnoge nikad nisu stigle. Prečesto sam, naime, od svojih prijateljica – i njihovih prijateljica, jer krugovi potencijalnih autorica su se ubrzano širili – dobivala odgovor : “Ja nisam ni na što ponosna, moj život je tako običan…”

Moram priznati da su me takvi odgovori i čudili i žalostili. Što to znači običan život? Ono:  muž, djeca, posao, premali stan, prestari auto i dva para vremešnih roditelja sa svim nuspojavama njihove životne dobi? Dok mediji vrve superuspješnim ljudima, onima koji plove jahtama, skaču padobranom, penju se na Himalaju, lansiraju još jednu modnu kolekciju, hodaju po crvenom tepihu, primaju milijunske honorare, kupuju i prodaju milijunske vile, lako nam se može učiniti da je naš život tako običan i da u njemu nismo bogznašto napravile.

Imam li na što biti posebno ponosna ili je moj život tako običan, odnosno nezanimljiv? Ne, draga naša, tvoj život je tvoj ponos…

No, i za taj tako običan život je potrebno puno truda da bi on bio i ostao običan. Jako je lako od svog života napraviti dramu, holivudski film, zapetljat se po svim osnovama. Ne držati se dogovora, zanemariti obaveze. Novac namijenjen djetetu za maturalac potrošiti na crvene štikle i svilenu bluzu. Umjesto na roditeljski u pet popodne otići na masažu ili kavu s prijateljicama.

Dok mediji vrve “superuspješnim” ljudima, koji plove jahtama, skaču padobranom, penju se na Himalaju, lansiraju novu modnu kolekciju, hodaju po crvenom tepihu, primaju milijunske honorare, kupuju i prodaju milijunske vile, lako nam se može učiniti da je naš život tako običan i da u njemu nismo bog zna što napravile…

Za običan život treba devedeset posto vremena raditi ono što ti se ne radi, ali je nužno. Otići u mesnicu, zamijeniti istrošenu rolu WC papira, pokupiti rublje prije kiše. Za običan život treba biti jako dobro organizirana i disciplinirana. Ne kasniti s režijama, sjetiti se rođendana i godišnjica, brinuti da u kući uvijek ima kruha i mlijeka. Ili na primjer, petak navečer, nakon cijelog radnog tjedna, kad se otuširana i u omiljenoj pidžami veseliš pogledati film ili pročitati knjigu, evo tvog tinejdžera. Danima te ignorira i ne komunicira, ali je baš taj petak navečer spreman otvoriti dušu i konačno reći što ga muči. Treba opet sebe maknuti na stranu i prigrliti priliku, jer svi alarmi zvone, život bi ti mogao prestati biti običan.

Tijekom cijelog života žena svaki dan niže jednu malu pobjedu za drugom, ali joj se čini da to i nije tako važno. Koja pogreška…

Kad bi samo jednom sjele same sa sobom i popisale što ste sve u jednom, tako običnom danu napravile, obavile, pospremile, prikupile, isplanirale, nabavile, koga sve nazvale i pitale kako je, koliki bi to popis bio? I tako godinama, desetljećima… Ne kažem da treba odustati od sebe, života, putovanja, plesa, zabave, učenja, želja, ideja i napredovanja, naprotiv, ali drage moje, budimo ponosne na svoje obične živote i recimo si svaki dan, hvala bogu da je sve obično.

I podsjetnik na knjigu u kojoj su skupljene 62 priče o našim, tako “običnim” životima “Na ovo sam baš ponosna”. Može se nabaviti u web trgovini, a link se nalazi OVDJE. Naravno postoji Facebook stranica. Nalazi se na ovome LINKU.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here