Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

Kad je počeo rat bila sam upola mlađa nego danas. Sjećam se bila je sredina lipnja, došla sam na posao skockana, u ljetnom, u susret godišnjem odmoru, điru. Na meni uska  tamnoplava suknjica do koljena u kojoj je teško bilo napraviti ozbiljan korak, točkasta bijelo-plava tunika “A” kroja, sandale s visokom petom, a u ruci slamnati “ceker”, popularan tog ljeta. Čim sam stigla zaskočio me urednik i rekao: “Mala, ideš u Sloveniju, jutros su tenkovi izašli na ulice. Pazi se i pošalji tekst…”

Sve je izgledalo nestvarno. Tenkovi? Na ulicama? Opasnost? Rat? Majketimile, nemoguće!? Tek kad smo stigli, ja uparađena kao da idem na špicu, ali nisam stigla otići kući presvući se, vidjeli smo to o čemu se od jutra izvještavalo… Da, tenkovi, i na njima uglavnom zbunjeni, mladi ročnici kojima su nafilali moždane manipulacijom o teroristima koji ruše Jugoslaviju… Djelovali su izgubljeno na tim metalnim čudovištima i zapravo su htjeli isto kao i mi, otići kući i živjeti u miru. Ali, morali su biti tamo i čuvati tvorevinu koja se već raspala, samo što se to još nije htjelo priznati… Ta moja slovenska epizoda protegnula se na nekoliko dana izvještavanja i danas je samo anegdota koju ponekad ispričam. Nažalost, bila je to benigna uvertira u krvoproliće koje je slijedilo.

RAT JE ZAVRŠIO, ALI NIJE GOTOV

Nedugo nakon toga, mjesec za mjesecom, mi u Hrvatskoj vidjeli smo što je to rat. Razaranja, masakri, okupacija, prognanički zbjegovi, četnici koji ulaze u Vukovar… To je postala kulisa naše stvarnosti. Strah i hrabrost. Slavili smo svaku pobjedu. Oplakivali svako selo koje je palo, svaki život koji je izgubljen. I, konačno, 1995. godine, stigao je onaj trijumfalni kolovoz. Bila sam u mome Zadru. Peklo je sunce, moj je 21-godišnji brat, u uniformi i s puškom u ruci otišao u zoru, s riječima: “Krenulo je. Sad ili nikad…” Iz daljine se čula tutnjava granata, ali te se potmule grmljavine nismo bojali. Bio je to zvuk nade. Znali smo da je kraj. No, prevarili smo se. Rat i dalje traje. Pobijedili smo toga kolovoza, okončali agresiju na Hrvatsku, ali u godinama koje su uslijedile naša je domovina poražena. S njome i svi mi. Kao pojedinci i kao zajednica. Zemlju iz snova nismo uspjeli pretvoriti u državu zadovoljnih ljudi. Naprotiv.

Zemlju iz snova nismo uspjeli pretvoriti u državu zadovoljnih ljudi

I, evo, stigao je još jedan kolovoz. I još jednom slavit ćemo Dan domovinske zahvalnosti. Još jednom sjetit ćemo se junaka “Oluje”. I Hrvatske kakva je mogla biti. Ali, nije. Još jednom bavimo se Thompsonom, Kninom, Čavoglavama, kontroliranim proslavama u kojima se veliča vlast i narodnima na kojima se narod veseli…

Pobijedili smo toga kolovoza, okončali agresiju na Hrvatsku, ali u godinama koje su uslijedile naša je domovina poražena. S njome i svi mi. Kao pojedinci i kao zajednica. Zemlju iz snova nismo uspjeli pretvoriti u državu zadovoljnih ljudi. Naprotiv.

Danas imam 51 godinu. Neki ljudi koji su rođeni onog dana kad sam išla izvještavati o ratu u Sloveniji danas imaju gotovo 26 godina i možda se upravo sad pakiraju za neku od bogatijih članica EU… Ne znam koliko je još godina ostalo ispred mene ni ispred ljudi koje volim i poštujem, jer svi smo sad u toj nekoj dobi kad se rezimira vrijeme iza nas i razmišlja što još stignemo napraviti.

USPJEH KAO OPSTRUKCIJA SUSTAVA

Sjedim za tipkovnicom i pitam se kakvu državu želim. Najkraće rečeno – želim državu koja više neće trošiti moje vrijeme, jer kad se ono izgubi to je nepovratno. Nama je oduzeto 25 godina, u kojima su nas tuđi napali da nam oduzmu domovinu, naši opljačkali da se na krilima rata obogate, političari iznevjerili jer su tolerirali korupciju dok nije potpuno zatrovala društvo, a danas se isključivo ideološki prepucavaju držeći Hrvatsku zapetljanu u mreži stranačkih i pojedinačnih interesa, natječući se tko će je duže zadržati u prošlosti. Bilo time što će se baviti ustašama i partizanima, bilo time što se neće pobrinuti da hrvatske škole u 21. stoljeću imaju moderno, vremenu u kojem živimo prilagođeno gradivo. Svaki malo značajniji uspjeh, pojedinačni ili timski, u Hrvatskoj je svojevrsni incident. Opstrukcija sustava uspostavljenog da nas još dugo drži na mjestu, iako stvara privid kao da se nešto kreće.

Nama je oduzeto 25 godina, u kojima su nas tuđi napali da nam oduzmu domovinu, naši opljačkali da se na krilima rata obogate, političari iznevjerili jer su tolerirali korupciju dok nije zatrovala društvo, a danas se ideološki prepucavaju držeći Hrvatsku zapetljanu u mreži stranačkih i pojedinačnih interesa, natječući se tko će je duže zadržati u prošlosti

Ne kreće se ništa! Ako mi još uvijek raspravljamo o tome hoće li đaci u školi imati tablete, hoće li učiti informatiku, a u Slovačkoj se, na primjer, vinjete na autocestama mogu kupiti aplikacijom na mobitelu, postavlja se pitanje o čemu mi pričamo. Reforma je riječ koju bi u Hrvatskoj trebalo zabraniti, jer u nas ona ne označava promjenu, nego laž, puno riječi nizašto, potpuni izostanak djelovanja… Kad naš političar obeća da će nešto reformirati možemo biti sigurni da se ništa neće promijeniti.

Ljudi rođeni kad je počinjao rat možda se upravo sad pakiraju i s diplomom u ruci idu konobariti u Irsku…

Želim državu koja neće gubiti vrijeme mladim ljudima, stvarajući od njih moderne izbjeglice koji s diplomama u rukama idu konobariti po Irskoj i Njemačkoj. Želim državu u kojoj političar neće svojim nezakonitim manevrima zatrovati vodu u gradskom sustavu fekalijama i smatrati da je dovoljno ako se za to ispriča. Želim državu u kojoj političar neće moći uzeti namjenski kredit za zapošljavanje branitelja, a onda ga potrošiti za izgradnju svojih 60 apartmana, i nikom ništa. Želim državu u kojoj će takva sranja biti promptno kažnjavana, jer samo brzina postupanja može biti dokaz ozdravljenja sustava. Želim državu u kojoj liječnici neće kao gluhi prolaziti pokraj čovjeka koji urliče od bolova i tumačiti kako mu nije ništa, a ustrčati se tek kad urlici zamru jer je čovjek – umro. Želim državu u kojoj će se stvari rješavati jednostavno, administracija biti efikasna, u kojoj se neće morati potkupljivati i upisivati u stranke da bi se napredovalo…

Želim državu kakvu smo željeli onoga kolovoza 1995. godine, kad nam je ljetna “Oluja” donijela slobodu. Iskreno, nisam sigurna da ću je dočekati, jer brzina kojom se krećemo zastrašujuće je spora. Utrka do cilja pri toj brzini traje duže od života. Voljela bih da me život razuvjeri.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here