Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

Svakoga ljeta, pa tako ni ovo nije izuzetak, mediji donose priče o ekstremnim cijenama na Jadranu. Ili, stavimo to u navodnike, jer što to uopće znači da je nešto “ekstremno” ako je transparentno ponuđeno na tržištu koje nudi mogućnost izbora?

Dakle i ove godine čitamo naslove: “Hrvati deru kožu s leđa svojim gostima”, “Pohlepni ugostitelji hoće se obogatiti u jednoj sezoni”, “Sramotno – kava na Stradunu 40 kuna”, “Užas – večeru za četvoro platio 2700 kuna”, “Poznati kuhar iz kulinarskog showa: ovo je jad i bijeda, ovakvih cijena nema nigdje”…

I tako bih mogla nizati od sada do vječnosti… Sezona za sezonom, isti naslovi, ista priča, objavljivanje “skandaloznih” računa za kavu, pivu, pizzu, kolač, vino, mesne plate, ribu, škampe…

Novine pokreću revolucionarne akcije i pozivaju čitatelje: “Javite nam gdje su vas oderali! Slikajte nam račun i pošaljite, objavit ćemo!” Onima koji su putovali po svijetu poručuju da se i oni jave sa svojim iskustvima, neka i oni poslikaju račun koji ih je zgromio iznosom. To je, valjda, neki zakašnjeli pokušaj stvaranja ravnoteže, jer svi koji su ponekad otputovali negdje na skijanje, ljetovanje, obilazak neke svjetske metropole… dobro znaju kakve su tamo cijene i koliko je ova hrvatska hajka, koja se ponavlja iz godine u godinu, besmislena i nepoštena.

MRŽNJA PREMA PODUZETNIŠTVU

Uglavnom, čitam i ne vjerujem! U kojem mi to svijetu živimo? I što takve priče i takva histerija govore o nama? Odnosno, ne o svima nama, ali o medijima i njihovim dojavljivačima? Dakle, o onima koji potpiruju takve vatre i stvaraju atmosferu u kojoj se drži normalnim nekoga pribiti na križ (čitaj: naslovnicu), uprijeti svojim pravovjernim prstom u njega, prokazati ga i povikati: “Drž’te lopova, majku mu njegovu! Na lomaču s njim!”

Iako će dojavljivači “ekstremnih” cijena u restoranima i kafićima na obali za sebe reći da su za tržište, um im još robuje socijalističkim obrascima kad se sve, pa i cijene u lokalima, propisivalo odozgo

Pa, ne znam kako vama, ali meni govori puno. Govori mi u ljudskom primitivizmu, gluposti i ograničenosti. Govori mi o tome da se mnogi nisu maknuli iz svoga tora, ali drže se pozvanima derati ovce u tuđemu. Govori mi o mentalitetu koji je zapeo u socijalizmu, neka mi oproste njegovi poklonici, u kojemu bi netko odozgo trebao propisati onima dolje sve, pa i cijenu kave u kafiću. Govori mi o razlozima zbog kojih je Hrvatska još uvijek zemlja u kojoj nema investicija. Pa kako će ih, k vragu, i biti kad u društvu gori mržnja prema investitorima, poduzetnicima, bogaćenju, zaradi, privatnom poslovanju? Govore mi o tome da se naša Hrvatska u svojih skoro 30 godina postojanja nije prihvatila tržište kao glavnog regulatora ekonomskih odnosa i procesa, iako bi vjerojatno svi koji vrebaju koliko se u kojem restoranu i kafiću naplaćuje ovaj ili onaj proizvod i usluga za sebe rekli da su djeca kapitalizma (uz dodatak kako ne žele ovakav, nego skandinavski kapitalizam s ljudskim licem) i da im je održavanje socijalističkog duha zadnje za što bi se zalagali. No, to nije istina. Zalažu se upravo za to. Jer, da nije tako, onda bi im bilo jasno da cijene određuje tržište i dok god kafići na Stradunu, splitskoj rivi, zadarskoj Kalelargi, u centru Poreča, Rovinja, Hvara… budu imali kupce spremne plaćati kavu 20, 30, 40 kuna – oni će je po toj cijeni i prodavati. Cijene su zona odlučivanja, ali i rizika ugostitelja koji s njima izlazi pred kupca. Ta logika vrijedi za cijelu obalu, i ne samo hrvatsku, nego za cijeli svijet koji je prihvatio tržište kao najboljeg korektora.

KAD JAL UPRAVLJA MENTALITETOM

Kad bi kupci okrenuli leđa cijenama kojima se posljednjih dana želi skandalizirati domaća javnost, one bi se promijenile. Odnosno, ako poduzetnik ne bi shvatio poruku koju mu šalje tržište, a to je da su mu cijene previsoke, vrlo brzo bi propao. I to je to. Jednostavno i logično.

STVARI SU VRLO JEDNOSTAVNE. Gost ima jelovnik u kojemu u sve piše i ne može reći da mu je nešto podmetnuto. Gost ima pravo ustati i otići iz lokala koji mu je preskup, naravno prije nego što naruči. Gosta nitko nema pravo prisiliti da negdje jede i pije… u ČEMU JE ONDA PROBLEM ONIH KOJI SE NAKON KONZUMACIJE ŽALE NA SKUPOĆU?

Odnos gosta prema ugostitelju i njegovoj ponudi (čitaj: cijenama) vrlo je jednostavan. Gost ima jelovnik u kojemu u sve piše i ne može reći da mu je nešto podmetnuto. Gost ima pravo ustati i otići iz lokala koji mu je preskup, naravno prije nego što naruči. Gosta nitko nema pravo prisiliti da negdje jede i pije. Gost ima pravo izbora između mnoštva mjesta gdje će blagovati i time mogućnost izbora cijena koje je spreman za to platiti. U konačnici, gost ima pravo otići u najbližu trgovinu i složiti sendvič za 10 kuna. Gost, naravno, ima pravo jesti i tamo gdje mu je preskupo, ima pravo fotografirati račun kao corpus delicti, ima pravo proslijediti ga medijima i pokušati uzvitlati buru, no za svakoga razumnog to najviše govori o njemu i nekoj budalastoj osvetoljubivosti koja ga pokreće. No, ta karakterna osobina njegov je problem. Problem svih nas je kad se takvoj osobini da pravo na svojevrsnu institucionalizaciju, odnosno kad je mediji počnu hraniti i poticati tako da nečija mana odjednom ispada poželjna vrlina.

Zašto novine u Austriji i Italiji, recimo, ne pljuju po svojim ugostiteljima koji jedan par hrenovki, porciju pomfrita, jednu pivu i čaj u restoranu na skijaškoj stazi naplate 20 eura? Ili u Francuskoj, gdje gosti dva soka od cijeđene naranče u bistrou na Champs-Elysees plaćaju 32 eura? zato što njihov mentalitet ne pokreće jal

Nije li apsurdno da mi, iz čistoga jala (ja, naime, u tome ne vidim ništa osim jala i zlobe), pljujemo po sebi, a onda slušamo kako Nizozemci, Talijani, Nijemci, Britanci…, naši gosti od Istre do Dubrovnika, govore kako je Hrvatska divna, kako je hrana božanstvena i kako cijena koju za to plaćaju nije previsoka, jer bi u drugim destinacijama platili više? Zašto novine u Austriji i Italiji, naprimjer, ne pljuju po svojim ugostiteljima koji jedan par hrenovki, porciju pomfrita, jednu pivu i čaj u restoranu pokraj skijaške staze naplate 15 do 20 eura? Ili u Francuskoj, gdje će gost dva soka od cijeđene naranče u bistrou na Champs-Elysees platiti 32 eura?

Sezona lova na “pohlepne” hrvatske ugostitelje je otvorena. Mediji pozivaju čitatelje da im dojavljuju “ekstremne” cijene… No, i to što je nekom ekstremno razlikuje se od osobe do osobe, zar ne…

Možda je problem u njima jer su, jadni, odrasli u kontekstu tog nehumanog tržišta, pa ne vide ono što svatko zdrav iz Hrvatske vidi? I zašto se naši ljudi kad se vrate kući ne žale kako su ih oderali u nekom skijalištu, pa medijima podastiru fotografije računa koje su platili nego smatraju da je to jednostavno u toj zemlji tako, plate i šute? Zašto naši medijski pregalnici ne mrče papir tintom, figurativno govoreći, kako bi raskrinkali austrijske, talijanske, francuske… gulikože koji deru svoje goste nebuloznim cijenama?

Toliko pitanja, ali sve je jasno. Bit će da je, ipak, problem u nama. Ma koliko se mi pravili da nije…

10 Komentari

  1. Suvišno je polemizirati o temi cijena. Naj žalosnije je kad se ti takozvani “iskusni” gurmani javljaju i potvrđuju da su jeli i pili za 20€ po koje kakvim destinacijama. Koje su to destinacije? Trgovački centri? Ili koje kakvim sajmovima? Svatko tko je bio u jednom prosječnom restoranu bilo u kojem gradu u Europi zna da cijena od 50€ po osobi nije čak ni iznad prosječne.

  2. Vi ste gospodjo izgleda u vasem neshvacanju stvari pobrkali 2 rijeci , naime , jal i jad.
    Iako ih razlikuje samo jedno slovo , znacenje je daleko sire i dublje…
    Mozda neki novinari i kuhari i obicni ljudi i objavljuju slike i komentare cijena pojedinih restorana kao sto smo vidjeli, ali ja mislim da znam zasto je to tako.
    Hrvat bi rado isao na ljetovanje.Pa jos k tome i na Hrvatsko , tj svoje more.
    Medjutim taj isti Hrvat radi za hrvatsku , mizernu placu koja mu mozda i omogucuje da sa svojom obitelji ode na more u svojoj Hrvatskoj.
    I onda kada dodje tamo nakon prvog pogleda na jelovnik posramljeno do dna , kaze svojoj obitelji da se dignu od stola i odu iz tog restorana.
    Vodi ih u obliznji fast food na pizza cut koja je takodje najmanje 2x skuplja nego u unutrasnjosti.
    Medjutim , guta knedlu i placa ” veceru ” za svoju obitelj.
    Pa malo , eto , luksuza su svi zasluzili , pa gledaju u more i zvacu tu pizzu osjecajuci se jadno , neizrecivo jadno , a sjecajuci se radosnih gostiju i velebnih jela iz fancy restorana kojeg su morali tako posramljeno napustiti.
    E , to je taj jad o kojem vam zelim pisati jer je vama izgleda pobjegao iz vidokruga…
    Ti nasi ljudi su iz JADA – JALNI.
    Stranac si moze priustiti uzivati u svim blagodatima naseg , hrvatskig mora , a siroti Hrvat se mora sramiti i sebe i pred svojom obitelji i prema gostima na terasi restorana.
    Mislite li cijenjena gospodjo da je to ugodno ?
    Reci cete – pa ako si nemogu priustiti , zasto onda uopce idu na more ili u restorane ??
    Ma nemojte mi reci ?
    Volio bih da se i vi sama nadjete u kozi covjeka , Hrvata , kojega sam ovdje opisao , a svi znamo o cemu se radi, pa da vidim onda biste li i onda napisali ovako arogantan i nekorektan text.
    Sto se tice onih Hrvata sto idu na skijanje , pa znate valjda da i oni sami radi skupoce nose sarmu za 7 dana sa sobom u gepeku auta. Ili vam je i to promaklo ??

    • Ako je tako, onda je odabrao krivu destinaciju. Ako ti je cilj odvesti obitelj na ljetovanje i izići na večeru koju si možeš priuštiti, onda se malo informiraš i nađeš povoljne, ali nerazvikane destinacije. Ako želiš biti viđen na Stradunu, na Zrću, na Rabu ili u Opatiji, onda budi spreman to platiti, ali se onda nemaš što žaliti.

  3. Mislim da su se u svemu ovome što se događa, objavljuje i komentira pomješalo kruške i jabuke…
    Svaki restoran, kafić, lokal bilo kojeg tipa, pa i trgovine imaju pravo postaviti svoje cijene, ako treba do plafona ako ima kupca za tu cijenu i neka radi tako dok može.
    To što “mali Hrvati” među kojima sam i sam ne može na more ili krene pa jede picu ili sendvić, za to mu nisu krivi ugostitelji i trgovci već “lijepa naša” i ljudi koji su dozvolili da postane “mali”.
    I ja bih volio sjesti u fini restoran i napuniti stol kojekakvim delicijama, ali ako ne ide… mili moji idemo dalje.
    Ima na moru restorana s pristojnim cijenama i dobrom klopom.
    Kad čujem trabunjanje o visokim cijenama tih delicija, nek se ti isti malo raspitaju koliko dođe u nabavi kilo škampa, orade, škrpine i sl. pa nek se onda zbroje i oduzmu i tek onda komentiraju visoke cijene.
    Primjer, kilo kvalitetne škrpine u nabavi 200 kn prodaje se po cijeni 350 na više… Sasvim realna cijena u restoranu, ili bi trebali tu istu ribu prodati po 250 kn pa zatvoriti objekt.
    Eto toliko…

  4. Prosječnom Hrvatu ne bi trebali biti krivi ugostitelji za njegov “JAD” već strukture koje koje su napravile Jadnu situaciju za nas većinu…

  5. Hrvatsku i od Austrije i Njemacke i Italije i Francuske i Svicarske dijeli jedno; a to je razlika u placi po glavi stanovnika. I apsolutno je zabranjeno usporedjivati nas sa bilo kojom od drzava jer su im place 3 ili do 4 puta vece!

  6. Clanak mi je solidan.
    Ako je restoran preskup , u njega ne idem. Cijena je relativna stvar jer u sebi sadrzi ne samo ulazne troskove ali i odredjenu selekciju klienata. Nisu svi Hrvati siromasni ali ni svi zapadnjaci bogati.
    Ranije su bila radnicka i druga odmaralista kojima je drzava omogucavala da i siromasniji sloj naroda ide na more. To je bila neka vrsta solidarnosti.
    Danas, solidarnost je zamijenjena milosrdjem bogatih koje nema ili ako je ima, onda je zbog neke promocije.Nismo svi isti i to smo trazili da se naglasi i razlikuje – uspjesni od neuspjesnih.
    Zato , izbjegavajmo precijenjene i skupe sluzbe i proizvode , kao sto to rade i stranci koji isto usporedjuju prema svom dzepu.

  7. poštovana, ako znam da su poduzetnici s tri kune po sladoledu dobro zarađival, do kraja života neću kupiti kuglu sladoleda više. Ilitiga kad poduzetnici na pazaru prodaju smokve po 20-40 kuna – je li to isto poduzetništvo. ili kad je 20 dkg smokvi na Krki 20 kuna. Je li to isto poduzetništvo? nije! to je pljačka lokalnih stanovnika zbog pljačkanja stranaca zbog poduzetničke zarade. Srdačan pozdrav, Anita Marinov, turistički vodič Split. kao da sam samo jednom gledala što naši “ugostitelji” uvaljuju strancima. Sramite se

  8. i gđo Šarić. Rimac sa Conceptom 1 i 2 i el. biciklama je poduzetnik. Ugostitelj je samo ugostitelj kao što je Kerum samo Kerum i kao što je Todorić samo Todorić. OGROMAN je JAZ između ugostitelja, Keruma i Todorića na jednoj strani i Rimca na drugoj strani. Dobro jutro! Valjda ćete do večeri shvatiti, priznati i pokajati se. Nisam optimista ali eto nikad se ne zna.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here