Diana Kučinić, novinarka, urednica, predsjednica Centra za poticanje kreativnog izražavanja “Skupovi”

Narodna izreka kaže da je triput se seliti kao jednom izgorjeti. E sad, trebala bih izračunati koliko sam puta dosad izgorjela – kad sam se upravo ovih dana preselila trinaesti put. I doista vjerujem da će mi trinajstica donijeti dovoljno sreće i razloga da u ovom domu ostanem… hm, zauvijek ili barem duže nego u dosadašnjim.

Kažem dom – a ne stan ili kuća. Jer iako sam se selila u prosjeku svakih četiri-pet godina, svaki put sam taj stan (a radilo se uglavnom o stanovima) smatrala svojim domom, uredila ga i napravila svojim kao da ću zauvijek u njemu ostati.

No, život je želio pisati drugačije priče, pa bi se opet i ponovno dogodilo pakiranje, pospremanje, uređivanje, seljenje…

KRAJ JEDNOG POGLAVLJA

Najčešće je to bila stvar izbora i želje za novim, boljim, drugačijim, ponekad odluka zbog nekih životnih problema i prekretnica. U svakom slučaju, selidba je uvijek bila kraj jednog poglavlja i početak novog. Psiholozi su promjenu mjesta boravka svrstali u najstresnije događaje, odmah uz bok smrti voljenih osoba, gubitku posla i rastavi braka. Budući da sam iskusila sve navedeno (a ponešto i nekoliko puta) i ostala živa i zdrava, ne znači da sam postala otporna na stres, nego bogatija za životna iskustva koja nas bruse, mijenjaju i ostavljaju mudrijima. Što nas ne ubije, to nas ojača!

No, dakle, selidba.

Činjenica je da količina stresa uveliko ovisi i o razlogu zbog kojeg se selimo. Na primjer, nije isto moramo li prodati stan ili kuću zbog kredita kojeg više ne možemo otplaćivati, ostavljamo li muža i odlazimo ljubavniku ili smo odlučili promijeniti način života i otići recimo iz grada u selo. Također, nije isto napuštamo li dotadašnji dom zbog odlaska u veći, ljepši, bolji ili smo financijskim, obiteljskim ili nekim drugim teškim okolnostima prisiljeni skućiti se skromnije nego što želimo. Selimo li se pritom u vlastita četiri zida ili smo podstanari, nije najvažnije na stresometru, no ako selidbi pridodamo i (pre)uređenje novog mjesta boravka, mjerač stresa podivlja kao temperatura u najvrelijim ljetnim danima. Ja sam priču s majstorima i renoviranjem u svojih trinaest selidbi prošla nekoliko puta i iskreno, ne znam hoću li se više ikad seliti, ali znam da više nikad neću renovirati stan u koji se selim.

Psiholozi su promjenu mjesta boravka svrstali u najstresnije događaje, odmah uz bok smrti voljenih osoba, gubitku posla i rastavi braka. TO ŠTO sam iskusila sve navedeno i ostala živa i zdrava, ne znači da sam postala otporna na stres, nego bogatija za životna iskustva koja nas bruse, mijenjaju i ostavljaju mudrijima

Poticajan ili težak, razlog za selidbu samo je okidač koji pokreće roller coaster na koji smo se ukrcali. Nema natrag. Donijeli smo odluku, prodali stan, otkazali najmodavcu ili se oprostili od roditelja. Uzeli smo zalet i nalazimo se na vrhu točke od koje počinje uzbudljiva vožnja: usponi i poniranja, zavoji, petlje, krugovi i ravnine.

KUTIJE U KOJE PAKIRAMO ŽIVOT

Sve počinje s kutijama. Bez obzira na to jesmo li ih elegantno kupili u Bauhausu ili ih manje elegantno skupljali pred ulazima trgovina u kvartu, kutije su temelj selidbe. Već nam i njihov broj zorno govori o količini stvari koje imamo. Vjerojatno postoje ljudi koji se u takvim situacijama zapitaju: zar imam samo toliko?!, no u mojem slučaju pitanje glasi: o, Bože, otkud mi toliko toga?!

 

Slaganje stvari u kutije zbog selidbe na drugu adresu svojevrsna je retrospektiva života koji smo vodili dotad

Moj se stil života ne može nazvati minimalističkim i unatoč brojnim selidbama, pobožno čuvam knjige, slike, fotografije, obiteljske servise i bakin namještaj, imam čak i ploče i gramofon. Dakako, tu je i sva potrebna kućna tehnika, strojevi i aparati. Zatim garderoba, pa ukrasi i uspomene od kojih se ne želim odvojiti. Pa sadržaj kupaonskih ormarića, pa sadržaj smočnice. Pa stvari na balkonu, u podrumu ili na tavanu. Broj kutija samo raste…

najveći stres koji možemo doživjeti je  strah od promjene. A život je prekratak da bismo se bojali i prepun mogućnosti da bismo ih odbacili… i zato dolje strah, živjela selidba…

Pakiranje je savršena prilika za inventuru i otpis stvari koje nam više ne trebaju ili ih ne želimo. Zaista bi bilo glupo spakirati žuti pulover, kad mi žuto ne stoji dobro ili set za ukrašavanje torti, kad sam u životu ispekla samo jednu tortu, a ni toj ukrašavanje ne bi pomoglo. Možda je doista previše imati petnaest različitih šalica i možda ipak više nema smisla držati komplete Krleže i Matoša na polici. Neke stvari darujemo, neke prodamo, neke bacimo. U svakom slučaju, pakiranje je situacija kad se s nekim stvarima rastajemo.
Uzeti svaku stvar u ruku, umotati svaku snježnu kuglu koju sam dobila za rođendan, staviti u kutiju svaki album s fotografijama, CD s omiljenim pjesmama, zaboravljeni video iz kuta ormara, suvenir s putovanja, zdjelu za salatu, žlicu, stolnjak, ručnik, vazu, pokrivač, cipele… ima u tome nešto katarzično. Svojevrsno pročišćenje i – oslobođenje. Repriza slijedi pri raspakiravanju, kad imamo i više vremena, budući da za selidbu najčešće postoji određeni rok, pa nemamo vremena za prepuštanje sjećanjima na osobe i situacije u kojima smo neku stvar dobili ili kupili.

Uzeti svaku stvar u ruku, umotati svaku snježnu kuglu koju sam dobila za rođendan, staviti u kutiju svaki album s fotografijama, CD s omiljenim pjesmama, zaboravljeni video iz kuta ormara, suvenir s putovanja, zdjelu za salatu, stolnjak… ima u tome nešto katarzično

Vjerujem da stvari „pokupe“ energiju osobe koja ih dodiruje ili prostora u kojem se nalaze, pa je selidba prilika i za to da više ne vučem sa sobom ono što me ne veseli ili izaziva ružne uspomene. Takve stvari ne želim niti darovati nekome; kontejneri za smeće dovoljno su veliki.

Kako je zapravo lako cijeli život pospremiti u kutije! I kad je taj posao gotov, kad nas spremno čeka stan ili kuća u koju se selimo, kada dolazi ekipa – kamion, kombi, prijatelji ili profesionalci za selidbe – u samo nekoliko sati ništa više nije kao prije. Sve je završilo i sve počinje!

Ljudi koji se boje promjene, boje se i selidbe, jer promjena podrazumijeva rizik, a selidba i inventuru života

Ključna riječ je: promjena. Ljudi koji se boje promjene, boje se i selidbe. Promjena podrazumijeva i rizik, a selidba podrazumijeva i inventuru – a to nije ni lako ni jednostavno. Ali je izazov, poziv u novo! Hoće li biti bolje ili lošije, nema garancije – kao ni za bilo što drugo u životu, uostalom. Dakako, nova adresa automatski ne donosi i sretniji život, za to se ipak moramo više potruditi. Ali donosi priliku za novi početak: veliko pospremanje je obavljeno, zidovi su svježe obojani, jasnije se vidi gdje smo, tko smo, što želimo.

Cinici će reći da je zbog toga dovoljno samo s vremena na vrijeme oprati prozore. Nemam pravi odgovor na njihovu primjedbu, ali iz iskustva znam da nema takvog generalnog čišćenja, kakvo nam može omogućiti svojevrsno čišćenje života kao što ga pruža selidba, stresu unatoč. Zato mislim da je najveći stres koji možemo doživjeti – strah od promjene. A život je prekratak da bismo se bojali i prepun mogućnosti da bismo ih odbacili. Promjena mjesta boravka samo je jedna od njih. Zato dolje strah, živjela selidba!

1 komentar

  1. Današnje selidbe su mnogo komplikovanije, ljudi se najčešće sele: u potrazi za poslom, zbog školovanja, zbog ljubavi ili jednostavno u potrazi za boljim i lepšim životom. Samo oni koji su se selili znaju koliko je potrebno strpljenja, odgovornosti i truda da se ceo taj proces obavi bez stresa i problema. Svaka veća selidba je posao koji zahteva puno resursa, znanja i angažovanje agencije za selidbe. Zato oprez i birajte proverenu agenciju za selidbu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here