Željka Barbarić

“Finila je i ova”, kaže Boris Dvornik u Nadalini. Mogu samo dodati: “Hvala Bogu!” Svibanj je u Rijeci bio posebno buran. Prvi put u životu sretna sam što smo imali nogometnu feštu. Da nije nje bilo utopili bismo se u kaljuži lokalnih izbora ili političkom cirkusu na nacionalnoj razini. Ne zna se tu više tko je lijevo, tko je desno, odnosno što bi se narodski reklo “tko tu koga?” Nema to veze više sa politikom, ima samo sa vlastitim stolicama, glađu za vlasti, i onim najnižim – osobnim obračunima, egoizmom… Bljak!

Naš lokalni cirkus počeo je s kandidaturama. U prva dva tjedna svibnja gledali smo paradu kandidatkinje Mosta i šest kandidata za gradonačelničku fotelju. Parada Snjeguljice i šest patuljaka (u jednom trenutku bilo ih je sedam).

MODERNI LJEVIČARI ZABORAVILI ŽENE

Zanimljivo je da niti jedna lijevo orijentirana stranka nije za kandidatkinju imala ženu, a sve osim SDP-ove koalicije imale su kandidatkinje za zamjenice. Toliko o modernim riječkim ljevičarima. Ali po onoj da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, iza većine kandidata stoji više vrijednih i sposobnih žena. Cijele su organizacijske i komunikacijske mašinerije bile u rukama žena. Većina tih istih kandidata ima i uspješne partnerice, koje osim što su poslovno uspješne, vode i kućanstva i odgajaju djecu, jer oni od silnog političkog angažmana jednostavno „ne stignu“. U taj angažman računa se i pojavljivanje na Rujevici – nogometnom stadionu.

Ali džabe meni nabrajati što sve žene rade i mogu, kad se radi o politici i o upravljanju javnim novcem tu su riječki mlatimudani ipak, prema vlastitoj procjeni, „sposobniji“, bili lijevi, s centra, nezavisni ili desni. OK, Željka, pomiri se s tim da je Grad Rijeka imao gradonačelnicu davne 1969. i da je jedna u 100 godina sasvim dovoljna.

na izborima u rijeci žene su bile zapostavljene u utrci za političke dužnosti. Za vlast nisu dovoljno dobre, ali su im bili prepušteni organizacijski i komunikacijski poslovi, jer netko treba i raditi… muški kandidati ne stignu od silnog političkog angažmana, u što se računa i pojavljivanje na nogometnom stadionu..

Sredinu mjeseca obilježila je najvažnija sporedna stvar na svijetu, fantastični nogometni performans našeg lokalnog prvoligaša – HNK Rijeke. Iskreno taj sport mi je totalno nezanimljiv (da ne kažem koji drugi izraz). Od rođenja me tata maltretirao vikendima sa „Taaa ta ta taaa ta ta ta ta taaa, a sad sport i glazba“, a nastavilo se i u braku istim intenzitetom. Nije ni čudo da sam se svojevremeno upisala u stranku zelenih, pa ja cijeli svoj život na TV ekranu buljim u zeleno?!

Šalu na stranu, Rijeka kao šampion Hrvatske je nešto posebno. Ima tu lokalpatriotizma, ima i onoga “krepat, ma ne molat”, ma ima svega! Velika je to pobjeda. Bravo dečki, bravo Miškoviću, bravo Kek – naš Slovenac. Jedno veliko posebno bravo ide Armadi. Ta skupina mladića, muškaraca, dječaka posebno me oduševila! Prvo transparentima koji su bili na foliji razvučenoj između dva stupa ili stabla. Nigdje izbušenog stabla, nigdje išarane fasade. Ma svaka Vam čast na osviještenosti i inovaciji!

Drugo, svaka Vam čast na organizaciji gostovanja tijekom cijelog prvenstava, a pogotovo na ovih zadnjih par utakmica, od broda za Split, konvoja za Pulu, autobusa za Zagreb, a da ne kažem svaka Vam čast na tulumima proslave. Ne znam koliko je poznato, ali na prvoj fešti nakon pobjede nad Cibaliom na riječkom Korzu i rivi bilo je 13.000 navijača, a nakon preuzimanja pehara taj broj se popeo na 15.000. Grad je bio na krilima, energija se mogla rezati nožem. Nestvarno!

NAKON NOGOMETNE EUFORIJE POLITIČKA PARADA

Međutim, ukupan broj incidenata na oba događaja manji je od broja prstiju na obje ruke! Bravo svi! Tako se to radi! To je moja Rijeka! I kada se slavi, slavi se dostojanstveno!
Nešto me malo tišti… U tom moru testosterona promakle su nam naše zlatne cure!
Promakle su nam 4 zlatne medalje članice Kuglačkog kluba Rijeka, Matee Juričić na svjetskom prvenstvu u kuglanju za mlađe juniore (U18) u Dettenheimu (Njemačka) uz svjetski rekord.  Promakle su nam i plivačice Kluba sinkroniziranog plivanja “Primorje Aqua Maris” koje su na Državnom seniorskom prvenstvu u Zagrebu osvojile 3 zlata i jedno srebro. I to im nije prvo, a Boga mi ni zadnje. Bravo cure, bravo treneri bravo roditelji koji su podrška i sve to financiraju. Bravo! Dužni smo Vam i proslavu i podršku.

Nogomet je donio veselje, a izborna atmosfera rasulo…

Kraj svibnja i početak lipnja na žalost opet će završiti s političkom paradom. Lokalni izbori drugi krug. Dva kandidata, niti jedan moj izbor, ali kako stvari stoje niti dobrog dijela Riječana. Njih 10 posto javno se izjasnilo da uopće neće izaći na izbore. Jedan kandidat ljevice koji je u Rijeci od pamtivijeka, drugi nazovi nezavisni (ako nakon 25 godina u HDZ-u možeš takav biti). Jedan sa cijelom vojskom „njegovih“ u svim porama gradske uprave, koji se odnose prema nama kao prema građanima drugog reda (osobno sam to doživjela prošli tjedan u Odjelu za urbanizam). Drugi sa teretom privatnog posla i podrške referendumu moje imenjakinje Markićke.

O podrškama opozicijskih stranka bolje ne govoriti. Situacija je malo je reći gadljiva. Svelo se sve na osobni obračun. Nikakva politika, nikakav smjer ili program, ništa tu nije važno osim čisto osobnog. Dojučerašnji protivnici sada se ližu, a nazovi „prijatelji“ pljuju. Pa sada ti kao glasač izaberi???

Nešto ipak možemo izabrati. Želimo li promjene ili ne? Trebamo li promjene ili ne? I zato treba izlaziti na izbore. Ne smije Rijeka uvijek imati najmanju izlaznost. Treba izaći i birati da nam drugi ne izaberu. Naravno čestitke pobjedniku. Neka mu je sa srećom, a i svima nama sljedeće četiri godine.

Za kraj, dečki moji, ovaj puta Vam je ovako prošlo. Drugi puta budite sigurni da neće. A do tada, uživat ćemo s Vama na gostovanjima Rijeke po Europi i gledati kako će se pobjednik izbora nositi sa šarolikom Gradskim vijećem. I najvažnije pratit ćemo uspješne riječke cure, neće nam više promaknuti…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here