Mladenka Šarić (mladenkasaric@gmail.com)

Ona je glavna junakinja. Ili antijunakinja? Nema imena, muža, obitelji, djece… Otac je pokušao silovati, majku ju je gotovo zaboravila. Nije mogla birati.  Postala je kurva. Gadi joj se to što joj rade i može preživjeti samo ako u tom činu prodaje tijela za život nije prisutna duhom. Ona je kurva, borac, buntovnica… Ona svakome kaže što ga zapada. Nema milosti. Želi se promijeniti, ne želi biti to što jest, ali društvo, muškarci, okrutnost svijeta to joj onemogućavaju.

Njezine ispovijesti, njezine kritike postaju razorne, jer ona o svima zna sve. Svi su spavali s njom, ona nije s nikim. Osim tijelom. Kad postane opasna izoliraju je da se zaštite, kažnjavaju je, zatvore u ludnicu. Ona je kurva u ludnici. Njezin monolog, riječi u koje izlijeva dušu, gorčinu, život… kazališnoj je publici, kroz monodramu “Monolog kurve u ludnici”, donijela zadarska glumica i lutkarica Gabrijela Meštrović Maštruko. I to za 30. obljetnicu umjetničkog rada na zadarskim daskama koje život znače. Premijera je, naravno, bila u njezinu Zadru, ali najavljuje da će predstava doći i u druge gradove i kazališta.

Trideset godina na sceni zadarskog Kazališta lutaka proslavila si izvedbom monodrame „Monolog kurve u ludnici“, koju je napisao talijanski dramatičar i nobelovac Dario Fo. Najprije kako se osjećaš kad čuješ kako govore o tvojoj tridesetoj obljetnici? Zvuči tako nekako vječno, konačno, previše…, a ti si kao djevojčica, nasmijana kao nekad dok smo bile srednjoškolke.

Da, 30 godina zvuči baš nekako puno i prepuno, i vječno, kao da je neki kraj. Međutim, nije kraj. Naprotiv, osjećam se kao da je  ova premijera neki moj novi  početak. Kao da sad počinje neko novo vrijeme. Kad vidiš koliko imaš ideja, energije, stvaralačkog zanosa, kreativnosti… Ne možeš se baviti tako trivijalnim stvarima kao što je broj godina koje si odradila. Možeš samo gledati naprijed, radovati se sa svojom publikom, sanjati o tome što im još sve možeš dati… Tih 30 godina iza mene stvorile su me takvu kakva jesam, one mi daju hrabrost i samopouzdanje da mogu otvoriti još moga nova vrata. Važno je imati volje, znanja, iskustva, kreativnosti, samopouzdanja…

Ti si Zadranka. Zadar je relativno mali grad, pa me zanima koliko je Zadar otvorena sredina za takvu vrstu predstave, zapravo za jednu umjetnički provokativnu i beskompromisnu analizu društva koju izgovara kurva, izrađena i iskorištena žena koja je cijeli život ponižavana?

Zadar se pokazao kao vrlo otvorena sredina. Sretna sam zbog toga. Ne mogu reći da se prije predstave nisam preispitivala i da me nije bilo malo i strah. Hodaš ulicama svoga grada, gledaš plakate sa svojim licem, pod crnom perikom i ispod toga piše monolog kurve u ludnici. No, s druge strane, moja publika poznaje moj minuli rad i zna kakve sam sve predstave radila i da sam uvijek nastojala pomicati granice. Oni poznaju moje uloge, kako za djecu, tako i za odrasle, znaju sve što sam radila za naš grad, kako sam mu doprinosila da bude što otvoreniji… Znaju da uvijek želim dati nešto novi i da želim istraživati, kako vlastite mogućnosti, tako i senzibilitet publike.

Lutkarica ne može bez lutke. U predstavi lutka je ona, kurva, slomljena, zlostavljana, razderana… (Foto: ezadar)

Tih 30 godina na daskama stvorile su me takvu kakva jesam, one mi daju hrabrost i samopouzdanje, spoznaju da mogu otvoriti još mnoga nova vrata. Važno je imati volje, znanja, iskustva, kreativnosti, samopouzdanja…

Znači predstava je bila tvoj izazov publici?

Tako je, ali bio je to izazov i za mene. I publika i ja doživjeli smo katarzu. Pričom o jednoj ženi s ruba društva uspjela sam ih i rasplakati i nasmijati. Zadar je duhovno napredovao i otvorio se novim iskustvima i spoznajama. Nismo samo najljepša europska destinacije, nego smo i umjetnički vrijedna adresa.

Zašto si odabrala baš ovu dramu za obljetnicu? Što je glumicu koja je cijeli radni vijek u društvu s lutkama privuklo tragičnoj sudbini jedne prostitutke ili kurve?

To je predložio moj profesor Živko Nižić, s kojim godinama surađujem. Prije 30 godina radili smo predstavu “Narkomama”. To je također bila bombastična priča o jednoj neobičnoj ženi, neobične uloge i neobične profesije. Predstava je bila uspješna, dobili smo i nagradu grada Zadra, a bila je proglašena najboljom predstavom dramskih amatera. Amateri su tada radili vrhunske predstave, zapravo prema načinu rada, odgovornosti i ozbiljnosti bila su to vrhunska profesionalna ostvarenja. Ponukana time odlučila sam se ponovno za Daria Foa, koji je vrlo aktualan i angažiran pisac, koji angažira ženu, suosjeća s njome… Sve me je to privuklo i upustili smo se u pustolovinu.

Gabrijela Meštrović Maštruko oduvijek želi pomicati granice. I odabir baš ove obljetničke predstave dokaz je tome

Cijeli radni vijek provela si u Kazalištu lutaka, a lutkarstvo se u prvom redu povezuje s djecom. Jesi li se pribojavala da netko ne kaže da bogohuliš kad na lutkarsku scenu dovodiš kurvu?

Točno je da kazališta lutaka najprije asociraju na djecu. No, naše najbolje lutkarske predstave bile su za odrasle. Spomenut ću samo Juditu, Svetu Margaritu, Planine, Sjepan posljednji kralj bosanski, Zvjezdan, Michelangelo… Sve te lutkarske predstave namijenjene odrasloj publici preskakale su granice, tražile izazove, bile su velike dramske i moćne lutkarske predstave, otvarale su neke teme… Bilo je u njima i razvrata, frustracija raznih vrsta koje su mučile likove… Ova predstava bila je i prirodni slijed svega toga što sam radila.

Prostitutka je osoba s ruba društva. Čitam da se nisi trudila biti ni politički korektna, da si se potpuno ogolila pred publikom, spustila se na dno i uspješno dočarala život žene koja se prodavala da bi živjela. To znači da si se uspjela sroditi s likom i da si na toj sceni bila ona. Koliko je to sjedinjavanje iscrpljujuće?

Bilo je to iskreno prožimanje. Puno sam proučavala uloge prostitutki. Mnoge slavne glumice su ih igrale, naprimjer, Sofia Loren i Anna Magnani… Igrati kurvu znači sjediniti se s teškim karakterom i teškim osjećajima. U takvoj ulozi otkrivaš i sebe kao ženu, i publiku i redatelja i sve sudionike… Nije se bilo lako upustiti, ali kad imaše talenta i volje, kad pronikneš u sebe, onda to ide. Naravno, doživiš i vlastitu katarzu.

Uloga prezrene, odbačene, kažnjene, izolirane kurve koja je postala takva prijetnja da su je zatvorili u ludnicu vrlo je zahtjevna. Da bi se uopće moglo proniknuti u srž takvog lika važno je žensko iskustvo, životno i kazališno

Rekla si mi da je za takvu predstavu bitno imati životno iskustvo i da bi takvu ulogu bilo puno teže odigrati mladoj glumici. Zašto je to tako? 

Uloga prezrene, odbačene, kažnjene, izolirane kurve koja je postala takva prijetnja da su je zatvorili u ludnicu vrlo je zahtjevna. Da bi se uopće moglo proniknuti u srž takvog lika važno je žensko iskustvo, životno i kazališno. Netko tko je mlad teško bi to odigrao. Uostalom, govorim to iz svog iskustva. S 22 godine igrala sam Juditu koja nije bila prostitutka, ali je prodavala svoje tijelo za spas svog židovskog naroda. Njezina prodaja tijela imala je nekakvu tzv. višu svrhu od one koja se svodi na puko preživljavanje. I ona je  razmišljala kao i kurva iz ludnice “dušu im ne dam, ali iskoristit ću svoje tijelo…” Igrati Juditu bilo je divno iskustvo i velika odgovornost, ali bilo mi je neizmjerno teže nego sad kad iza sebe imam 30 godina glumačkog staža i bogatstvo života.

žena se Treba prestati opterećivati nebitnim stvarima, prestati se uspoređivati s drugima. TREBA PRONIKNUTI U SEBE I PRONAĆI SVOJU SNAGU, A SVE JE IMAMO. Moj je moto “Vozi, BRATE, svoj film”…

Živimo u hladnom vremenu u kojemu profit i borba za egzistenciju udaljuju ljude međusobno, čine ih nesigurnima i ranjivima. Ti na daskama živiš tuđi život, a mnogi ljudi u svojim životima zapravo glume da su nešto drugo, žive živote koje ne žele živjeti, boje se rezova i promjena… U takvom svijetu gluma se čini kao jedna od rijetkih iskrenih profesija, jer ne šalje poruku da je laž istina. Što misliš o tome?

Gluma je hod po krovu. Neizvjesna je. Ponekad me podsjeća na svijet gladijatora – ili je prst gore ili dolje. Nema trećega. Mene nikad nije zanimala sredina jer sam osoba koju pokreću ljubav i strast. U tom sam isključiva. Nažalost, često prevladava dojam da su ljudi oko nas posustali, da su zaboravili što znači kad su ti strast i ljubav pogonsko gorivo. Kao da su povjerovali da se ništa ne može promijeniti i s time se pomirili. I u predstavi moja kurva govori kritički o društvu, u njezinim se riječima mogu prepoznati mnogi koji žive lažne živote. Na javnoj sceni imaju jedno lice, a iza kulisa zlostavljaju ženu, kupuju prostitutku, bave se raznim nemoralnim rabotama…

Možda bi “male” zadarske daske zamijenila nekim “velikima” da joj u venama ne teče more, koje mora vidjeti baš svaki dan

Budući da smo zajedno išle u školu, jasno je da smo 50+ nešto malo. Što je za tebe značio ulazak u ove godine? Ja, naprimjer, za sebe mogu reći da osjećam slobodu od svega što mi se nameće, da upoznajem sebe drugačiju i snažniju… I držim se maksime da nikome ništa nisam dužna osim sebi.

Isto se tako osjećam. Energije imam jako puno. Bavim se svim i svačim. Imam volje i vremena za sve. Ako i nemam, pronalazim ga. Bavim se jedrenjem, čak sam i u tome dobila neke nagrade, medalje…. Imam vremena i za rad s djecom, jer sam u kazalištu lutaka osnovala radionicu za djecu. Radim radionice na šibenskom festivalu, vodila sam radionicu “Rainbow” na engleskom jeziku s mojom prijateljicom Ksenijom… S 50 godina osjećam da sam umno i fizički eruptirala, narasla…

moja kurva govori kritički o društvu, u njezinim se riječima mogu prepoznati mnogi koji žive lažne živote. Na javnoj sceni imaju jedno lice, a iza kulisa bave se raznim nemoralnim rabotama…

Kako doživljavaš žene koje se osjećaju potpuno suprotno, demotivirane, slabe, nekorisne, neuspješne…?

Žena se mora baviti sa sobom. Mora se vratiti sebi i prestati očekivati da će se nešto dogoditi po inerciji. Ja se bavim i sportom, plivam, vozim bicikl, igram tenis, šećem… Ne možemo sjediti ispred televizora i očekivati da život bude dobar. Nema toga, kao nikad dosad moramo se posvetiti sebi, otkrivati sebe i svoje potencijale, svoju snagu… Treba se prestati opterećivati nebitnim stvarima, prestati se uspoređivati s drugima. Moj je moto “vozi, brate, svoj film”…

Dalmatinska pastorala – čovik, žena i pas

I za kraj, jesi li ikad poželjela otići iz Zadra, skočiti na neke „velike“ daske u nekom „velikom“ kazalištu? I ako nisi (ili jesi), što te je zadržalo, koje su to za Gabi Meštrović one male (ili velike) stvari koje daju smisao…

Kad vidiš neki veliki kazališni projekt koji te fascinira poželiš biti dio toga. No, moraš doprinositi u svojoj sredini. Netko mora glumiti i u Zadru. Osim toga, meni je život nezamisliv bez mora. Ono je za mene život. Ja ga svakog dana moram vidjeti i udahnuti malo soli u zraku… Ne bih mogla živjeti bez mora.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here