Sonja Kožul

Što ti je statistika nego točan zbroj netočnih podataka. Pa kad se tome pridruži manipulativno tumačenje dobivenih rezultata, onda imamo situaciju kojom se danas hvale i sadašnja i bivše vlade jer je, govore, u Hrvatskoj je zabilježen najveći pad broja nezaposlenih u zemljama EU. Kažu kako je u Hrvatskoj u ožujku ove godine stopa nezaposlenosti iznosila 11,3 posto, u odnosu na 14 posto u istom razdoblju lani.

TKO JE KRIV ZA CRNILO

Odlično! Podatak zbog kojeg same sebe mogu tapšati po ramenima političke elite, što obilato i čine, svađajući se pri tom koja je vlada preokrenula crni, negativni trend. Naravno, pri tome lukavo zaobilaze činjenicu da sve manje ljudi radi i da su prosječne plaće niske, preniske za normalan život.
Ja bih to sažela u dvije riječi: manipuliranje istinom!

POLITIČARI SE HVALE DA je u Hrvatskoj u ožujku ove godine stopa nezaposlenosti iznosila 11,3 posto, u odnosu na 14 posto u istom razdoblju lani. LUKAVO ZAOBILAZE ČINJENICU DA SVE MANJE LJUDI RADI I DA SU PROSJEČNE PLAĆE PRENISKE ZA ŽIVOT

I dok mladi, i obrazovani i manje obrazovani, potiho odlaze za boljim životom, što opet svi znaju, postoji tu i crna rupa radno sposobnih, a izguranih s tržišta rada, ljudi u pedesetima, koje više nitko ne želi. To su ljudi koji su izgubili posao propašću tvrtki u kojima su radili ili su proglašeni tehnološkim viškom, a u toj crnoj rupi prednjače žene.

Stariji bivaju zamijenjeni mladim lavovima i lavicama koji izgaraju na poslu i pristaju na sve nesvjesni da život ima i druge vrijednosti koje treba čuvati

AKO SI BEZ POSLA I 50+ STATISTIKA TE NE VIDI

Ti ljudi postali su nevidljivi za službenu statistiku jer su se umorili od obilaženja zavoda za zapošljavanje i javljanja na oglase za poslove na kojima ih nitko ne želi, pa ih je službena statistika jednostavno izbrisala. Tu se ravnopravno, uz one slabijeg obrazovanja, nalaze i oni visokog obrazovanja. Imaju znanja, još uvijek imaju vještine, htjeli bi, ali za njih više nema mjesta. Zamijenjeni su mlađima kojima se posrećilo obuti njihove cipele. To su obrazovani mladi lavovi i lavice koji streme ka vrhu, spremni na sve: raditi po 12 sati sedam dana u tjednu, za duplo manju plaću od onih na čija mjesta su došli, sve dok iza imena mogu upisati titulu manager.

Ono o čemu ne razmišljaju je da takvim tempom ne mogu zauvijek, da osim poslovnog prestiža postoje i druge vrijednosti u životu za koje nemaju vremena, da jednom kad stignu do vrha postoji još samo put nadolje.

ljudi iz skupine 50+ postali su nevidljivi za službenu statistiku jer su se umorili od obilaženja zavoda za zapošljavanje i javljanja na oglase za poslove na kojima ih nitko ne želi, pa ih je službena statistika jednostavno izbrisala…

I svi su time na gubitku. Mladi sve više pate od sindroma kojeg su Amerikanci nazvali burn out, odnosno izgaranje. Kose ih srčani i moždani udari, maligne bolesti. Doslovno se „ubijaju od posla“ preuzimanjem sve više odgovornosti na sve manji broj zaposlenika.

ZADOVOLJNE SAMO KORPORACIJE

orporacije su zadovoljne jer na taj način smanjuju troškove i optimiziraju svoje poslovanje. Ali, smanjivanjem visine plaća i smanjivanjem broja zaposlenika sve se manje novca uplaćuje u zdravstvene i mirovinske fondove i cijelom sustavu opako prijeti urušavanje. Smanjivanjem plaća i broja zaposlenika korporacije same sebi smanjuju tržište potrošača za kupnju svojih proizvoda i usluga pa se mahnito domišljaju kako permutirati istu stvar i prodati je ponovo i ponovo, pod novim imenom i za sve višu cijenu. Ali, kako dugo? I kome? A ekonomija je vražja stvar! Takneš jedno, pokvariš drugo.

Da griješe, spoznali su u zemljama starog kapitalizma, poput Njemačke. Pa im je u interesu što duže zadržati ljude radno aktivnima. Naime, i u Europi se u populaciji potrošača drastično povećava udio starijih građana, pa čemu onda razvijati samo proizvode za mlade. A oni stariji trebaju imati novaca da sve to kupe kako bi se kotač nastavio dalje okretati.

Kod nas nezaposleni pedesetogodišnjaci prolaze nevidljivi. Korporacije su nepovratno izgubile njihove kompetencije, ali nema veze sve dok muzika svira. I umjesto da traže načina kako iskoristiti njihova znanja i vještine, kako koncipirati radne timove ravnomjernim udjelom starijih i mlađih zaposlenika, kao da nikome nije bitno do kada će to tako ići.

Ja sam dijete iz šezdesetih, u sedamdesetima sam postala tinejdžerica. Tada je bilo cool slušati rock pa umjesto drugog zaključka citiram pjesmu koju je izvodio Jethro Tull:
And he was too old to Rock’n’Roll but he was too young to die.
No, you’re never too old to Rock’n’Roll if you’re too young to die.(**)

(**) I bio je prestar za Rock’n’Roll, ali bio je premlad za umrijeti. Ne, nikada nisi prestar za Rock’n’Roll ako si premlad za umrijeti

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here