Andrea Štalcar Furač

Žena si ne može dozvoliti ići ispod svojih osobnih kriterija. Ako ih ima. Kad danas govorimo o eventualnom „preslagivanju“ vlasti u korist povećanja broja žena u Vladi, što se neće dogoditi, naglasila bih kako sve ovo što danas živimo ne bi ni bilo moguće da je odlučnost i dosljednost zrelih žena dobila priliku participirati u odlučivanju onako kako zaslužuje. No nije. Time zasluga za situaciju u kojoj se nalazimo pripada muškom rodu. Zrelim i nezrelim muškarcima.

A kako se u alkarskom kontekstu nedavno naglasilo kako za Alku treba imati muški mozak jer moraš istovremeno misliti na tri stvari, što ženski mozak očito nije u stanju, onda mi se čini da ministrica Dalić mora pod hitno odstupiti jer žena nije u stanju obnašati tako zahtjevnu poziciju koja istovremeno zahtjeva tri stvari: kako se izvući iz situacije, kako zataškati činjenice i kako održati konce u rukama.

ISTROŠENA 2017. GODINA

Mutna jutra u kojima se budimo, u ovoj već unaprijed istrošenoj 2017. godini, podsjećaju nas da ćemo na sunce dugo čekati, da nas političke „promjene“ ne mogu samo tako „oraspoložiti“ i da je vrijeme da svatko kod sebe napravi generalku u ljudima, postupcima i stavovima. Hvatajući zadnje zrake sunca pokušala sam produžiti ovaj period iluzije koliko kod je to moguće, no kraj je bio neizbježan. Došao je mučke, s prvom danom godine.
Odlazi cirkus iz našeg divnog grada, iz naše lijepe države i vrlo se lako može dogoditi da sa sobom povuče nevine ali i neoprezne. Kako ćemo tome doskočiti, ovisi o tome koliko smo promišljali. „Promišljati“ je novi omiljeni izraz političara. Oni svi promišljaju. Naročito muški. Promišljali su do te mjere da nam se danas Todorić smije u lice, ekipa iz sjene preslaguje a gladni i dalje gladuju. Ovršeni mogu birati: hoćeš li dati stan ili bubreg. Ili oboje.
Jesmo li na vrijeme osjetili to jutro kraja koje je zacrtalo čvrstu granicu između lepršavog i osornog. I kako će nam biti, o tome ćemo tek promišljati.
Gledajući sve te kolone ljudi koje polako bauljaju gradom u nedoumici, onako u tišini, čini mi se da samoj sebi palim svijeću. Oni što ih više nema, oni su se spasili. Mi ostajemo na dušu samima sebi. Nimalo lak zadatak.

„Promišljati“ je novi omiljeni izraz političara. Oni svi promišljaju. Naročito muški. Promišljali su do te mjere da nam se danas Todorić smije u lice, ekipa iz sjene preslaguje a gladni i dalje gladuju. Ovršeni mogu birati: hoćeš li dati stan ili bubreg. Ili oboje.

Ovo je vrijeme koje ne trpi individualce, obrazovane, sposobne, promišljene, ovo je vrijeme koje ne prašta nepodobnicima, ovo je vrijeme koje se tako bezočno igra našim životima, ovo vrijeme treba naprasito prekinuti. Kažu, ne možeš zaustaviti vrijeme, ono teče….nezaustavljivo. No nekako, baš danas, mislim da je to moguće. Da je moguće upravljati vremenom na način da ga oplemenimo i da ne izmičemo, da zaboravimo odgoj naših roditelja koji nas je učio da budemo pristojni, prepristojni za ovo što nas je snašlo. Gomila je to nelogičnosti i sukoba kultura i vremena koja je morala dovesti do pada. Kad društvo pada, a naše je tresnulo o pod, tada imamo pravo zaustaviti vrijeme.

U protivnom će to učiniti priroda. I tako mi se čini da nam je priroda podarila legitimno pravo na ispravak krivog navoda, pomak unazad taman toliko koliko nam treba da nastavimo tamo gdje su nas naprasito prekinuli. Da je baš ta teška zadaća dopala žene srednjih godina. Ne možeš samo tako prekinuti vrijeme i započeti s pozicije koja bi ti odgovarala. Ni slučajno. Vraćaš se tamo gdje si stao, kako ti se ne bi pojavila mogućnost da preskačeš stepenice i prigrabiš za sebe više nego ti sljeduje. U trenu se pretvoriš u one zbog kojih si zaustavljao vrijeme. To je ta prirodna varka kojoj rijetki odole, no ako se ipak dogodi, sjetite se kako smo ono živjeli prije nego li smo ponavljali gradivo života. Dobrodošli u muški svijet…..

BALADA

Uhvaćeni u mreži (Foto: Ladislav Furač)

Bio jednom jedan ribar kojem je pripao izazov da ulovi najveću ribu jer je navodno bio pošten, zaslužan, pravedan i nadasve častan. Ribar se dvoumio i na kraju popustio pritiscima. Prihvatio je sigurnu ulogu ribara kojem se pruža prilika za ulovom života. No našao se u konkurenciji jedan ribar, sasvim svoj, naizgled nevažan. Gleda ga odabrani ribar sa sumnjom, ovaj šuti.

– Tko si ti?- pita ga jedan.
– Ribar. – odgovara Šutljivi kratko.
– Kako misliš – ribar? Da si ribar, mi bismo znali za tebe. – odgovara ljutito.
– Ribar sam – odgovara kratko.
– Zašto si ovdje? – pita ga sve nervozniji glasnogovornik grupe.
– Da ulovim ribu koju ste ponudlili.
– Tko te šalje?
– Nitko, sam sam došao jer znam i mogu.
– Ne znaš ti ništa, ti si tu da nas zaplašiš.

Ribar i dalje šuti. Počinje ribolov i grupa „snažnih“ bodri svim silama svog kandidata. Samostalni ribar ne obraća pažnju. Laganim pokretom ruke odrađuje ono što je naučio iz života svojih predaka.

– Nemoguće! To nije pravedno. Ti si varalica!- zaurla gomila.
– Zašto sam varalica? Ulovio sam najveću ribu.
– Nije namijenjena tebi, došao si nepozvan.
To je već druga stvar, odgovara ribar i otpusti ribu u vodu.
– Izvolite, vaša je….

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here