Dražen Juračić, zagrebački arhitekt

Stranci koji vole Zagreb, vole ga zbog razloga koji nisu očigledni, jer su podsvjesni. Vole ga zbog njegove prostorne jasnoće, konceptualne jednostavnosti. Vole ga zato jer je lako spoznatljiv, čitljiv i zapamtljiv. Mentalna slika Zagreba je jednostavna.

U njemu se lako snaći – srednjovjekovne su jezgre na sjevernim brežuljcima, moderan grad je u ravnici pod njima.

Dva srednjovjekovna grada, Kaptol i Gradec, svaki na svom brdašcu, odvojeni potokom, živjela su u 600-godišnjem nadmetanju i neprijateljstvu. Prva zajednička miroljubiva aktivnost odvijala se na tržnici ispod utvrđenih gradova. Sa tog mjesta, današnjeg Trga Bana Jelačića, počeo je izrastati Donji grad.

SREDNJOVJEKOVNA JEZGRA

Kaptol (Capitol), bio je prva srednjovjekovna jezgra Zagreba. Crkveni grad sa sjedištem biskupa od 1094. godine. Njegovom slikom dominira gotička katedrala, fokus izduženog, nepravilnog prostora koji nije ni trg ni ulica, što je bilo uobičajeno za rano-srednjovjekovne gradove. Gradec ili Grič, od 19. stoljeća poznat i kao Gornji grad, druga je jezgra Zagreba, nastala u 13. stoljeću. Utvrda i sekularni grad s kraljevskom povlasticom samouprave i trgovanja je jedan od novih gradova nastalih nakon povlačenja Tatara i Mongola 1242. godine. Planirani je grad s blokovima i uličnom mrežom prilagođenim topografiji i obliku brežuljka. Uz slikovite ulice ima i tri dobro definirana pravokutna trga. U Zagrebu tako žive dva tipa srednjovjekovnog grada – organički Kaptol i regulirani Gornji grad.

Markov trg i ulice oko njega kao primjer jasnoće

Treća cjelina, Donji grad, slika je 19-stoljetnog planiranja nastalog na helenističkim, rimskim i kasnijim, iz njih izvedenim, uzorcima. To je grad s pravilnom mrežom ulica, gdje se trgovi i parkovi formiraju ispuštanjem blokova zgrada. Izgrađen je nakon ujedinjenja crkvenog Kaptola i sekularnog Gradeca/Gornjeg grada sa podgrađima, 1850. godine.
Ujedinjeni grad nazvan je Zagreb po srednjovjekovnoj hrvatskoj riječi koja istovremeno ima značenje: obale rijeke i prostora zaštićenog obrambenim jarkom.

NEPOVEZANI CENTAR I OKOLICA

Jasnoća centra je u kontrastu s konfuzijom koja vlada u njegovoj okolici. Na primjer, kad ulazite u grad, otkrit ćete da niti jedan prilaz centru nije ravan: izlazi s obilaznice ne pogađaju gradske arterije. Jadranski i most Slobode imaju iskrivljene nejasne veze s centrom. Vozeći od njih prema gradu, prije ili kasnije naići ćete na jednu veliku zgradu. Na koncertnu dvoranu ili na mastodonski stambenjak i morat ćete se odlučiti kako dalje: lijevo ili desno. Kod trećeg mosta (Mladosti), problem je u tome da ga nađete – treba znati da je on sasvim na kraju Novog Zagreba.

Jasnoća centra NALAZI SE u kontrastu s konfuzijom koja vlada u njegovoj okolici. Na primjer, kad ulazite u grad, otkrit ćete da niti jedan prilaz centru nije ravan, odnosno izlazi s obilaznice ne pogađaju gradske arterije. nijedan zagrebački most, DAKLE, ne vodi prema centru

Ali ovi nejasni gradski ulazi su samo ilustracija – pars pro toto. Zapravo su sporedna manifestacija konfuzije koja je posljedica dramatičnog rasta u drugoj polovici 20. stoljeća. Naročito rasta prema jugu. Rast prema istoku i zapadu bio je prirodni nastavak povijesnog trenda prirodnog razvoja i zbog toga se njime dalo lakše upravljati.

I Most slobode jedan je od primjera konfuzije

Međutim, rast u smjeru juga bio je konstrukt, posljedica političkih ideja i modernističkih vizija iz 1930-ih godina. Vizija središnje gradske osi koja od Kaptola i Gradeca, preko Jelačićeva, Zrinjskog, Strossmayerova, Tomislavoa trga i Glavnog Kolodvora prelazi Trnje i Savu. Vizija artikulacije značenjske, prostorne i prometne konstituante modernog Zagreba.
Realizacija te zamisli o gradu modernih vremena koji se širi u neizgrađene prostore preko rijeke je započela nakon II. svjetskog rata. Planirana je izgradnja središnje zone administrativne, kulturne i poslovne namjene u produžetku Zrinjevca i Tomislavca. Lateralno ju je pratilo kolektivno stanovanje. Ta se izgradnja trebala rasprostrti poljima i trnjanskim selima pa nakon toga prijeći preko Save na južnu močvarnu obalu.

Međutim, Trnje i zastarjeli industrijski pogoni pokazali su da ih se ne može smatrati neizgrađenima, da su previše žilavi za mehanizme socijalističkog upravljanja gradom. Bez obzira na privid ideološke i političke odlučnosti, veliki dijelovi degradiranih sela i zastarjele industrije su preživjeli.

Nova hrvatska i zagrebačka uprava pokazala je još manje sposobnosti da završi glavni prostor urbanog razvoja Zagreba. Zabavlja se efemerijama, fontanama i spomenicima koje pragmatično smješta na slobodne zelene površine. I tako i danas nekoliko reprezentativnih kompleksa: koncertna dvorana, Gradska uprava, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, centralne zgrade bivše Komunističke partije te HRT-a, plutaju u moru ruralnih potleušica, napuštenih polusrušenih industrijskih ostataka i nekoliko ansambala stambenih novogradnji.

Konfuzija južno od pruge, između kolodvora i Save, između Savske i Držićeve, glavna je prepreka inteligentnom i efikasnom razvoju Zagreba, grada koji ne uspijeva sagraditi svoje suvremeno središte i ostvariti planerske zamisli je prihvatio još prije 85 godina, 1932. godine.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here