Tamara Rogić, o Rijeci piše iz Amsterdama

I tako odeš. Iz znatiželje. A ne zbog rata. Ili potrage za kruhom i dijamantima. I ostaneš tamo negdje izvan granica Hrvatske zbog ljubavi. Ali, vraćaš se često. I želiš biti prisutna u svakidašnjem životu svoje obitelji, grada… Svašta prolazi kroz tebe. Što je ljubav? Što je domovina? Gdje je to “doma”? Skype, portali, skype, portali… ”Dom”…, pa dom je u mojoj glavi. I naravno u srcu. Doma je za mene osjećaj pripadnosti nekom mjestu. A mjesto može biti – od jednog kvadratnog metra do cijelog grada.

Poludjet ćete i vi čitajući, a bogme i ja pišući, počnem li nabrajati sve kvadratne metre na kojima sjećam dom. Zato dijelim moje gradove i područja na domove – Rijeka, Zagreb, Dubrovnik, Konavle – Donja Banda, Klenovica, Amsterdam, London. U Rijeci sam rođena, u nekima sam živjela duže ili kraće vrijeme, ili još uvijek živim, neke sam više puta posjetila, ali sam već pri prvom posjetu jednostavno znala da je to moj  – dom.

Rijeka ima tri godine da se pretvori u istinsku prijestolnicu kulture

U Rijeku se najčešće vraćam. Fizički i u mislima. Izgleda da je osjećaj doma tu najjači. Što bi tome mogao biti razlog, bit će možda tema nekog drugog bloga. Sad ću se pozabavit pitanjem što mi je činiti s intenzitetom tog osjećaja doma, a u okviru moje želje da budem prisutna u svakidašnjem životu moga grada.

Fizički ne mogu tu biti svaki dan, no u mislima mogu. Ako pretočim te misli u neki okvir dostupan široj javnosti, eto mene u javnom životu moje Rijeke učestalošću koju osjećam inspirativnom, kako za mene tako i za tu širu javnost. Pisat ću blog. Blog o promjenama koje se u Mome Gradu događaju potaknute proglašavanjem Rijeke Europskom prijestolnicom kulture 2020.

JE LI RIJEKA GRAD KOJI TEČE

Rijeka je grad koji teče. U Rijeku dođeš, ostaviš trag i odeš, napraviš mjesta za novo. Je li stvarno tako? Ili je to samo dobra metafora? Krenimo s dobrom metaforom. Dobra jer može objasniti i pozitivnu i negativnu stranu “ostavljanja traga i odlaženja kako bi se napravilo mjesta za novo”. To je metafora koja me navela na ideju ovog bloga u nadi da ću do 2020. otkriti stvarnost koju ona predstavlja.

Rijeka je po mome, a i mišljenju mnogih, sigurno najružniji grad s liste mojih hrvatskih domova. Ni arhitektonski ni urbanistički ne se može natjecati sa Zagrebom, a kamo li s Dubrovnikom. Ali, Rijeka ima onaj neki šarm isključivosti “ili me voliš ili me mrziš”. Indiferentan ne možeš ostati. U čemu se krije taj šarm? U mogućnosti pojedinca da vid lijepo u neodržavanim kućama i teško prohodnim ulicama? Ili,  u gradu samom, u njegovoj urbanoj matrici, javnim prostorima i građevinama, jer kako bih inače ja bila doma u Lonodnu, a ne poznajem niti jednog Londončanina? Naravno da ljudi imaju najveću ulogu. Pa oni su ti koji su tu matricu i građevine napravili. Ostavili su svoj trag u kamenu. Oni su otišli. Grad je ostao. Pitanje je što oni novi koji dođu čine sa svojim gradom, onim kojeg su zatekli i kojeg dalje stvaraju. Pitanje je vide li oni novi koji dođu lijepo u ružnome ili potencijalno ružno učine još ružnijim.

Rijeka je prije gotovo godinu dana dobila prostor za novo time što je postala Europska prijestolnica kulture 2020. Što će Rijeka s time napraviti? Ali, tko je Rijeka koja s time mora nešto napraviti? Jesu li to “oni” koji su napisali dobar program i pobijedili “lijepi” Zagreb i Dubrovnik? Ili smo rijeka i MI, koji rijeku volimo, iako možda u njoj nismo fizički prisutni

Godine 2015. održala sam predavanje u Društvu arhitektata u Rijeci. Tema je bila kako obnova napuštenih industrijskih prostora može doprinijeti revitalizaciji kvarta, a time i grada samog. Moja je glavna teza bila ideja samoorganiziranja građana kao jedna od glavnih pokretača revitalizacije takvih prostora. U publici je sjedilo petero cura i mladića u srednjim dvadesetima. Uz njih je bilo još desetak ljudi izmedju 50 i 75 godina starosti. Svi do jednog reagirali su na moju tezu pristupom: “Pa gdje ti živiš?! Predugo živiš vani. Ovdje se ništa ne može postići ako ti to Grad tj. Oni ne dozvole. A dozvolit će ti samo ako Oni imaju neki osobni interes u tome.” Ostala sam zaprepaštena da i ljudi rođeni u 1990-tima još uvijek vide “nas” i “njih”. I još me više zaprepastilo što “mi” i dalje nemamo nikakvog utjecaja na život u našem gradu.

DO 2020. ISTRAŽUJEM MOJ GRAD

Od toga se dana vrlo često pitam je li istina da sam ja izgubila kontakt sa hrvatskom stvarnošću? Jesu li građani stvarno tako bespomoćni? Rijeka je prije gotovo godinu dana dobila prostor za novo time što je postala Europska prijestolnica kulture 2020. Što će Rijeka s time napraviti? Ali, tko je Rijeka koja s time mora nešto napraviti? Jesu li to “oni” koji su napisali dobar program i pobijedili “lijep” Zagreb i Dubrovnik? Ili je Rijeka MI, dakle i ja i meni slični, koji fizički nismo prisutni, ali u mislima smo svaki dan tamo i vi, koji ste fizički prisutni kao i oni koji su pisali program Rijeka 2020.

Istraživat ću do kraja 2020. kako to Rijeka teče, tko i kako je potiče da teče, tko i kako je u tome spriječava. Pisat ću ovaj blog čitajući portale, jer su mi samo oni svakodnevno dostupni. Učestalost objave bloga je neodređena, potaknuta inspirativnom akcijom nakon pregledavanja portala. Ali, ugao će mi stalno biti isti, pisala o kulturi, ekonomiji, politici . MI svi Rijeka. Nadam se da ću do 2020. uspjeti uvidjeti jesam li samo naivna što mislim tako ili ću, upravo obrnuto, biti ponosna šta sam i ja dio Naše Rijeke.

I što god se desilo 2020. sa Rijekom kao Europskom prijestolnicom kulture, bit će to zbog svih nas, a ne samo “njih” koji su to sve vodili u naše ime.

3 Komentari

  1. Hvala vam na “ljudi imaju najvecu ulogu” u Rijeci, kao uostalom svugdje na svijetu, postovana Tamara Roglic! Tangirali ste me vasom idejom samoorganiziranja gradjana kao jedne od glavnih pokretaca revitalizacije . . … cega? Zar samo Rijeke?
    Ili prosperiteta, uspijevanja, napretka, blagostanja, uopce? Mozemo li to pitanje postaviti precesto?
    Ili mi, koji smo zivjeli i zivimo izvan granice Hrvatske, imamo moralnu obavezu objavljivanja svojih stavova nastalih na iskustvima skupljenim drugdje, tamo gdje se ljudi nisu zacahurili u izjavama: ” Pa gdje ti zivis? Predugo zivis vani. Ovdje se nista ne moze postici ako ti to Grad tj. Oni ne dozvole. A dozvoliti ce ti samo ako Oni imaju neki osobni interes u tome.”
    Bez obzira na opravdanost te izjave, i ja sam takve odgovore cula puno puta tijekom 45 godina. I ja sam se redovito, nakon istih i slicnih odgovora, pitala da li sam ja izgubila kontakat sa hrvatskom stvarnoscu ziveci u Njemackoj, jesu li gradjani stvarno totalno bespomocni na svim podrucjima zivota u Hrvatskoj?
    Ne radi li se i o nekim drugim razlozima pasivnosti?
    Kako je to sa navikama? Svi mi rijetko analiziramo, rijetko vidimo u pravom svjetlu, tesko shvacamo njihovu moc, tj. razmjere u kojima nase navike nama vladaju, a vladaju!
    Zar gledamo vlastite navike kao prepreke u ostvarenju nasih zelja i planova? Tko nas je ucio/ucila pogledati vlastite navike realno i kriticno?
    Najprije svatko svoje osobne! Pogledajmo samo svoje postapalice i negativne izjave: Ne mogu / ne znam ja to, preslaba sam za to, odakle to tebi? UMJESTO: Sto kazete da pokusamo zajedno? Dajte prijedloge!
    Vec najmanji uspjeh u svakom projektu daje aktivnim sudionicima snagu i polet, te osjecaj da su nesto poduzeli protiv (stvarnih ili imaginarnih) Onih gore, protiv “njih” kojima su do sada prepustili da sve vode u njihoovo ime. Prepustili, kao da pojedinac svoju odgovornost moze prenijeti na drugoga, na “One gore”.
    Uostalom, zar su “Oni gore” dokazali, dali nam povoda da vjerujemo, da oni znadu i da rade bolje za sve gradjane opcenito?
    Ili mi upravo prevodimo na hrvatski jezik znacenje rijeci demokracija? Mene su ucili da je demos = narod, a krateo = vladati.

  2. Hvala vam Marija na komentru i razumijevanju! Nadam se da niste izgubili nadu u mogucnost promijene ‘odzdola’. Ja cu pisat o Rijeci, najvise kontakta imam sa svojim gradom. Al izmjena iskustva sire od Rijeke, moze biti samo poticajna. Slobodno se ukljucite, u stvari, molim vas da se ukljucite sa stavovima i situacijama bilo od kids iz Hrvatske.

  3. […] Samo da podsjetim, Tamara je TAMARA ROGIĆ, Riječanka koja živi u Amsterdamu i moja prijateljica. Dogovorile smo se da ćemo naizmjence pisati blog od našoj Rijeci – Europskoj prijestolnici kulture 2020. – pa da vidimo kuda će nas, i našu Rijeku, to odvesti. Njezin prvi blog, pisan IZDALEKA, možete pronaći OVDJE https://onenastupaju.hr/2017/05/03/rijeka-izbliza-i-izdalekakako-u-tri-godine-postati-kulturna-prijes… […]

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here