Bosiljka Skorup, žena 50 + nešto sitno

Potkraj prošle godine jedna je izuzetno popularna motivacijska govornica na svome Facebook profilu objavila: „Želim vam od srca da u 2017. shvatite da vam nitko ne radi ništa. I da nitko ne izaziva vaše emocije osim vas samih. Zašto drugima dajete toliku moć, da mislite da mogu utjecati na to kako se vi osjećate? Stavljate svoje živote u njihove ruke. Želim vam da se zapitate, ako oni imaju toliku moć, zašto mislite da je nemate i vi sami?“

Utješno rečeno, ali ima i pokoje – ali…
Njezin je status komentiran je 79 puta, a podijeljen čak 351 put. Komentirale su ga, naravno, “žrtve”, zahvaljujući na pametnom savjetu, a ja sam se pitala je li moguće da li su svi ti ljudi, njih 79 + 351, koji su komentirali i dijelili status samo žrtve i da među njima nema nijednog “tlačitelja”.

Ma jesu naravno, svi do jednog, istodobno i žrtve i tlačitelji. Ako apstrahiramo krajnje slučajeve, dakle patologiju i loše ljude – kojih, po mom mišljenju, nema toliko da bi svi mi mogli biti stvarne žrtve – mora ipak biti da smo svi po malo i žrtve i tlačitelji.  A zašto je to tako? Pa zato jer proradi genetski upisan kod opstanka, zbog kojeg  svjesno ili nesvjesno reagiramo na svaku opasnost, ma kakve naravi bila. Onda tu nastupaju karakter, samodisciplina, obrazovanje, inteligencija, odgoj, uvjeti života, uvjeti sigurnosti, trenutak u kojemu se nešto događa… Dakle, sve što utječe na reakciju pojedinca u datom trenutku. Primjedba, i to baš svaka, kakva god bila, agresivna, obrambena, savjetodavna, ljubavna, optužujuća, zaštitnička… najčešće izaziva osjećaj da smo napadnuti – zar ne?

budući da se na raznim forumima Ljudima savjetuje da sami sebe pretvore u nepogrešive anđele, bilo bi pošteno da “savjetodavci” otkriju formulu kako se to postaje. no, formula, naravno, ne postoji

I kako žrtva reagira? Reagira iz svojih uvjeta, a ne iz uvjeta zlostavljača. I što se događa?
Gotovo uvijek dolazi do nesporazuma, do neshvaćanja što taj drugi hoće kazati, koja mu je motivacija da to kaže, koliko u tom momentu misli da je u pravu… Elem, i “zlostavljač” i “žrtva” su u pravu, odnosno dok jedni i druge shvate da zapravo nisu u pravu traju patnje i trpljenje.

Stalno se susrećemo sa savjetima da nas ne treba dirati ono što govore o nama. No, je li to moguće? I bilo bi dobro da počnemo razmišljati i o tome što mi govorimo drugima, i kad se prema njima postavljamo kao “zlostavljači” (Foto: Unsplash)

O karakterima i svemu gore navedenom ovisi kada će se nesporazum riješiti i hoće li se uopće riješiti ili će se pridružiti rastućoj grudi snijega i postati lavina.  I zato mi se savjet motivacijske govornice ne čini korektan. Svaki čovjek nosi i krivdu i pravdu. Njezin savjet bi bio apsolutno u redu, kad bi se ta ista žrtva uspjela osloboditi svih, ali apsolutno svih negativnih zaključaka i prigovora, bila u pravu ili ne. Jer od kud zna da je u pravu, možda jeste, ali jednako tako je moguće da i nije. Pravo svojataju i jedan i drugi. Ljudi koji ‘zamantraju’ da njih to ne dodiruje neće nikad shvatiti razloge reakcije. Jer se to na žalost rijetko shvati odmah. Treba proći vrijeme, a koliko opet ovisi o karakteru. Za pretpostaviti je da je u takvim sukobima netko u pravu, ali po motivacijskoj govornici ‘žrtva’ uvijek ima pravo reći: „Govori ti što hoćeš, to kroz mene prolazi, ali me ne dotiče“…

Idealno, lijepo i umirujuće, kad bi ta “žrtva” bila anđeo. Ali, nije, i “žrtva” je čovjek od krvi i mesa koji živi u zajednici, ugrađen mu je nagon za opstankom, živi u materijalnom svijetu u kojem anđeli ne postoje.  Dakle, savjetuje se ljude da sami sebe pretvore u nepogrešive anđele pa bi onda bilo pošteno otkriti formulu kako da ti ljudi stvarno i postanu anđeli.
Mislim, kako je puno važnije da čovjek krene od pretpostavke da je malo zlonamjernih konflikata, od toga da su oni stvar genetskog zadatka i raznoraznih nesporazuma (‘put do pakla je popločan dobrim namjerama’) i kako ih ne treba pretvarati u neprijateljstvo, već uzeti kao sastavni dio ovog materijalnog svijeta u kojeg smo iz samo Njemu znanih razloga uvaljeni.

1 komentar

  1. Ovu vrlo osjetljivu i zahtijevnu temu obradili ste, po mome, svestrano, realno, sa puno osjecaja i takta, postovana Bosiljka. Respekt!
    Da, kad bi ta “zrtva” bila andjeo. Ali nije … / .. zato … ih ne treba pretvarati u neprijateljstvo. ”
    I ja sam shvatila, naucila da su sve zrtve istodobno i zlostavljaci na neki nacin. Zvuci brutalno, nerealno, nedokazivo, znam.
    Kako ja to mislim?
    Svi smo mi i dobri i losi, svi mislimo i radimo i pozitivno i negativno, ta spoznaja nije nova, premda se rijedje susrecemo s njom. Tek kada tu cinjenicu prihvatimo do kraja postavljamo si pitanje da li samo ja ili svi ljudi imaju pravo na svoje i negative i pozitive?
    Vrijedi razmisliti o cinjenici:
    U momentu odluke svi smo vjerovali da radimo najbolje moguce odnosno jedino ispravno. Nismo li ?
    Ja jesam. U momentima odluke! Sto je iz toga nastalo, nastalo je kasnije, to unaprijed cesto nisam mogla predvidjeti, a tko moze?
    Ako ista prava na zaletavanja, zablude, krive odluke i greske dajem i drugima onda se moram potruditi da postignem i objasnjenja, tumacenja, prihvacanja, odnosno oprastanje njima njihovih krivih poteza.
    S kojim bih pravom ocekivala od drugih takav prilaz meni i mojim krivim potezima ako to sama nisam u stanju dati drugima? Ako jesam, onda sam na najboljem putu da izbjegnem stvaranje neprijateljstva i tamo, gdje se to cini neizbjeznim. Cini, jer netko drugi tako misli, jer sam tako navikla, no ja sam za sebe sama odgovorna a vlastite navike samo ja mogu promijeniti, ako hocu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here