Sanja Modrić, novinarka

– A kamo se vi to, bakice, danas spremate? Nekaj važno? Poslovno? – pita me nekidan frizerka kad sam ujutro sjela kod nje na stolicu. Nisam tip koji kod frizera, kod sestre u domu zdravlja ili kod automehaničara rasprostire epizode iz svoga života. Ne volim taj tip intimnosti s ljudima s kojima me povezuje bilo koja vrsta poslovnog odnosa.

Ne započinjem s njima privatne priče, pravim se da ne čujem kvartovske tračeve i ne ohrabrujem znatiželju vezanu za moj posao, brak, poznanstva i za to tko je kod mene doma taj dan ustao ne krivu nogu.

FRIZERSKI SALONI KAO OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA

Ali znate i sami kako je. Frizerski saloni su kao SOA. Svaki put nekako ispipaju ponešto, pa da daješ samo najšturije informacije. Dešifriraju već iz “da” i “ne”. Tako i ove moje, osim svega ostaloga što su s vremenom napabirčile, znaju da imam dvije unuke. Pitaju pa odgovoriš. I tako, pitanje na pitanje, sve onako kao usput, ovlašno, i nakon pola godine već ste za njih kao otvorena knjiga. Slikaj se, tu bitku ionako ne možeš dobiti.

Stereotipi koji ženu svode na jednu ulogu ne samo da nisu prihvatljivi, nego su i uvredljivi

Imam, dakle, dvije djevojčice od četiri godine. Naše kćeri kao da su se dogovorile da će roditi u isto vrijeme, pa su ove male samo dva mjeseca razlike. Za njima sam potpuno luda. Stalo mi je da s njima provodim što više vremena. Vječno izmišljam što ćemo zajedno raditi, o čemu ću im pričati i kamo bismo mogle ići. Ustanovila sam, samo napola u šali, podjelu na “prave bake” i “lažne bake”. Ja želim biti prava baka. Ne baka koja je povremeni dio obiteljskog inventara, nego akter.

Kako ti se sve to da, pitaju me neke moje prijateljice. Ali te dvije papigice su nešto što mi se najviše da. Zabavnije su od ikoga i ičega.

ŠTO MI DIGNE ŽIVAC

To vam ne govorim zato što bi vas to osobito zanimalo, nego samo kao nužni uvod u objašnjenje zbog čega mi tako digne živac kad mi se ljudi, poput ove frizerke, obraćaju sa “bako”. Svatko tko ima unuke vjerojatno ima slično iskustvo. Dovedeš ih ujutro u vrtić, a teta ti domahuje: O, bako, danas ste vi dežurni?

Dok one pokazuju svoje čokoladice, blagajnica u dućanu te pita: Je li to sve, bakice?

U tramvaju se nađe netko da vam ljubazno ponudi svoje mjesto: Evo, bako, neka curice sjednu. A kolegica iz branše ti viče s druge strane ceste: Eeej, bakice, nisam te vidjela sto godina. 

Kad sam postala baka, pa je to novo oslovljavanje zaredalo, zapitala sam se, i sama malo u nedoumici, zbog čega mi je toliko iritantno kad me bilo tko osim mojih unuka nazove bakom. Jesam baka i uživam što sam baka, pa zašto mi to onda toliko smeta? A onda sam samoj sebi objasnila da moj naizgled kontradiktorni osjećaj ipak nije nešto nenormalno. Stvar je naprosto u tome da je uvredljiva ta redukcija po kojoj sada odjednom više nisi ništa drugo nego – baka.

Jerbo mi, koje smo bake, i dalje smo žene koje imaju svoj složeni identitet u kome je “bakstvo” samo jedna od sto drugih komponenti. Imamo svoje profesije, svoje hobije, prijatelje, svoju seksualnost, svoja planinarenja, klubove, putovanja, političke ukuse, planove, društvene akcije u kojima sudjelujemo i sve ono drugo što nas čini baš takvim osobama kakvima smo se izgradile i kakve želimo biti.  

Neke bake su same, pa imaju dečka. Neke idu u teretanu da poprave liniju. Neke nikad nisu ni bile “dječji” tip i dosta im je unuka za sat vremena iako ih vole. Neke će napisati knjigu. Neke plešu tango. Neke žele tetovirati leptira na leđima. Neke su pregrmile rak dojke pa sada čekaju da im se odobri plastična operacija da opet imaju i desnu, a ne samo lijevu.

Jerbo mi, koje smo bake, i dalje smo žene koje imaju svoj složeni identitet u kome je “bakstvo” samo jedna od sto drugih komponenti

Prema tome, ne stiskaj me u tu jednu košulju. Želim da mi se obraćate sa gospođo, ja za vas nisam baka. Imam ime. Dobro mi je služilo cijelo vrijeme pa ga imam namjeru zadržati. Djeca neka me i dalje zovu mama, a ne baka. Muž dušo. Baka sam samo njima dvjema. To je za mene taj tip elementarne pristojnosti s kojim bih bila zadovoljna. Ako razumijete što sam vam htjela reći. 

 

 

2 Komentari

  1. I ja vodim unučica, iako ne svoju, dva puta tjedno, pa se tako družimo i smijemo, pričamo i čitamo, ona koji put zapjeva u tramvaju.. Iako se tada možda i osjećam kao baka, ili bolje rečeno kao da je to moja unučica, jer mi je draga i volim ju, ali ne znam kako bih se osjecala da mi se netko obrati u tramvaju s ” bako”, jer u biti to ni nisam. No, i da jesam, mislim da bi bilo kulturno da me drugi oslovljavaju s ” gospođo” ( osim rodbine i prijatelja, kojima bih to vjerojatno tolerirala). Prisjećam se tako i neugodnih situacija u bolnici, kad su se mojoj mami medicinske sestre, pa i po koji liječnik ponekad obraćali tako, kao da su s njom prisni ili u nekim obiteljskim ili šire rodbinskim odnosima. Ni njoj nije bilo drago, ona je za njih bila pacjentica, tj.gospođa, kao i ostale starije pacijentice, jer takva vrsta prisnosti nikako nije ugodna nigdje, pa tako ni na takvom i sličnim mjestima.

  2. Kada se moja unucica rodila prije 7 god nitko nije bio sretinji od mene.Mene moja okolina nije pocela zvati bako,bakice nego baba.Baba gdje si?Baba… To sam ja brzo rijesila.Bez imalo nelagode svima sam odmah rekla da sam ja baka mojoj unucici a za ostale sam Stojanka.Danas nema se tu i tamo netko “nasali” ali samo jednom.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here