DVOJBE
Replike namještaja s potpisom – krađa autorstva ili užitak u dobrom dizajnu?

0
1259
Jelena Skorup

Replike slavnih dizajnerskih stolaca, Eamsovih, Saarinena, Jacobsena, Miesa, Breura, Le Corbusiera, a u zadnje vrijeme i Philippa Starcka, preplavljuju europsko, pa i naše tržište, izazivajući kontinuiranu kontroverzu o autorskim pravima nad umjetničkim djelima i dizajnom. Upravo zbog takvih rasprava otvorilo se pitanje – replike dizajnerskog namještaja: DA ili NE?

Rasprave o tome okupiraju ne samo dizajnerske portale i blogove, već i forume građana na kojima se raspravlja o tome je li kupovanje replika lažno predstavljanje i odraz pokondirenosti ili konačna prilika da se uživa u dobrom dizajnu. Dok su neke replike blijeda, iskrivljena slika, mnoge od njih gotovo se ne razlikuju od tzv. originala, koje su proizvele tvornice koje posjeduju autorska prava, kao Knoll, Vitra, ili Herman Miller. Izrađene su od jednakih materijala i istom tehnologijom. Kolokvijalno rečeno izgledaju kao da ih je napravila ista tvornica, ali u trećoj smjeni. Njihova cijena, istovremeno, često je tek manji dio one po kojoj ih prodaju autorizirani proizvođači.

Kad su nastajali, u modernističkom razdoblju prve polovice 20. stoljeća, od 30-ih do 60-ih godina, ti su stolci bili odraz vizije svojih autora o modernosti novog doba, demokratičnoj i boljoj budućnosti. Vodila ih je ideja jeftine masovne industrijske proizvodnje koja bi omogućila da lijepi i praktični uporabni predmeti uđu u svaki dom. Dizajnirali su za „stvarni svijet“. Paradigmu prethodnih stilova namještaja, teških materijala, boja i dekora, ručno proizvedenih,  bidermajera, eklektičnog historicizma, neoklasicizma, Art Nouveau-a… zamijenila je paradigma iskričave lakoće i minimalističke jednostavnosti, paradigma modernosti.

Autore originalnih dizajnerskih komada vodila je ideja jeftine masovne industrijske proizvodnje koja bi omogućila da lijepi i praktični uporabni predmeti uđu u svaki dom

Dizajn je trebao riješiti problem minimiziranja broja komponenata od kojih se proizvod sastoji. Trebalo je odabrati materijale koji su lagani, od kojih se može izraditi otpresak, (od plastike ili šperploče), koji se mogu proizvoditi na serijskoj traci, a koji zadovoljavaju kriterije sigurnosti i udobnosti kod upotrebe. Najbolji primjeri takvog pristupa su slavni stolci Charles i Ray Eams; DAR, DSW i DSR, koje danas poznaju svi, zahvaljujući činjenici da je hrvatsko tržište prepuno cijenom dostupnih kopija, vrlo dobre kvalitete.

Rasprava o autorskim pravima nad umjetničkim djelima iz područja dizajna razbuktala se dodatno nedavnom najavom odluke britanske vlade o promjeni Zakona o intelektualnom vlasništvu, kojim se period zaštite autorskih prava nad umjetničkim djelima produžava na 70 godina od smrti autora, čime bi bio obuhvaćen i cijeli kanonski opus dizajna 20. stoljeća. Takva odluka imala bi dramatične posljedice za kulturu dizajna. Većini ikoničkog namještaja iz perioda moderne istekla su autorska prava pa danas svatko, bez zakonskih ograničenja, može proizvesti svoju točnu repliku, čineći rasprave o replikama i „autentičnim replikama“ – besmislenima.

Problematičnost odluke o produljenju zaštite autorskih prava, razotkriva pogled iz ugla zaštite intelektualnog vlasništva u drugim industrijama. Zaštita intelektualnih prava razvoja proizvoda u farmaceutskoj industriji ili visoko tehnološko inovativnim industrijama, opravdana je povratom sredstava uloženih u višegodišnja istraživanja i eksperimentiranja. Još važnije, zaštita intelektualnog vlasništva ugrađena u višu cijenu proizvoda, garancija je i motivator budućeg razvoja. I u slučaju najvažnijih tehnoloških dometa i znanstvenih otkrića, danas zaštita tih patenata ne traje duže od dvadesetak godina.

Kad se govori o dizajnu, postavlja se pitanje koliko tvrtke kao Knoll, Vitra, ili Herman Miller kao vlasnici autorskih prava za izradu ikoničkih primjeraka modernističkog namještaja ulažu u inovativni dizajn i što dobivaju produljenjem svojih stečenih prava. Kako se kritičari takve odluke pitaju, ne omogućuje li takva odluka samo produljeno iskorištavanje njihovih arhivskih portfolia bez rizika ulaganja u nove dizajnere i njihove proizvode, bez razvoja tvorničkih strojeva i procesa? Time su postavljeni u zavidnu poziciju kontroliranja tržišta zarobljenog u beskrajnoj ljubavnoj aferi s klasicima modernističkog namještaja iz sredine prošlog stoljeća, negirajući istovremeno duh kojim je nastajao; duh inovacije i radikalnog eksperimentiranja s oblicima i materijalima i bojama.

Rok trajanja intelektualnog vlasništva stvara dinamizam u kreativnim aktivnostima. 25 godina čini se sasvim dovoljno vremena da tvrtka vrati troškove razvoja dizajna. Istovremeno moraju razvijati novi dizajn jednake vrijednosti kojim će nadopunjavati svoj portfolio intelektualnog vlasništva.

Ograničavanjem trajanja autorskih prava na 25 godina može se, samo naizgled paradoksalno, poticati istraživanje i razvoj dizajna te služeći kulturi i znanju umjesto privatnom interesu, doprinijeti nastanku klasika dizajna neke nadolazeće budućnosti.

Zato replike dizajnerskog namještaja – nakon 25 godina – definitivno DA!

Piše: Jelena Skorup

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here