IZDVOJENI ČLANAK

PANDEMIJA RUŠI SAN O VJEČNOM ŽIVOTU
Rat s virusom i bjesnilom u čovjeku

prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš

Kod frizera sam, listam neki stari časopis iz lipnja 2020. godine i pročitam sljedeći tekst: „Odjednom, preko noći, nađeš se u situaciji da ne znaš što napraviti, kako zadržati svoje zaposlenike koji su s tobom od prvog dana, skupljaš ih godinama kao zlatna zrnca i sada im moraš reći da ćeš ih otpustiti. Ne spavaš, muče te ti ljudi, muče te njihove brige, stavljaš u dva ujutro na papir sve moguće i nemoguće solucije ne bi li našao spasonosno rješenje…“ Potaknuta rečenicama koje sam upravo pročitala u frizerskom salonu na svome sam Facebook profilu prije nekoliko dana objavila tekst koji slijedi:

“Nikada nisam vjerovala u lockdown, odnosno možda na samom početku ove pandemije, dok još nismo znali o kakvom se virusu radi. Nakon mjesec dana pravog lockdowna shvatila sam koliko je on štete nanio svim segmentima društva. I na vlastitoj sam ga koži osjetila kad su me kontaktirali iz Ministarstva znanosti i pitali koliko situacija izazvana pandemijom utječe na daljnji tijek provedbe ugovorenih aktivnosti na jednom od mojih šest velikih projekata financiranih iz EU strukturnih i investicijskih fondova. Znala sam što to znači, jer me je dekanica PMF-a već obavijestila da Ministarstvo financija ne može uplatiti predujam za taj projekt.

BEZ PROJEKATA NEMA PLAĆE ZA MLADE ISTRAŽIVAČE

U mojoj znanstveno-istraživačkoj grupi, od desetoro suradnika samo troje, uključujući mene, zaposleno je preko državnog proračuna, dok plaća sedmero doktoranada i poslijedoktoranada ovisi upravo o tim projektima. Stoga sam se odmah nakon Uskrsa, dakle sredinom travnja, vratila u laboratorij i nastavila raditi. Za to vrijeme mnogi su moji kolege u znanstveno-nastavnim zvanjima, zaposleni na Sveučilištu u Zagrebu, deklarirali rad od kuće, te se vratili na fakultet krajem svibnja i početkom lipnja, kad je službeno ponovo počela nastava. Neki od njih se od tada gotovo i nisu vratili na posao već čekaju u svojim morskim vikendicama cjepivo na SARS-CoV2. Da se nisam vratila u laboratorij, moji bi suradnici vjerojatno ostali bez plaća. Zbog toga razumijem i suosjećam s poduzetnicima koji svaki mjesec moraju isplatiti plaće svojim zaposlenicima i ne mogu spavati zbog neizvjesne poslovne budućnosti”.

Čekati cjepivo šest mjeseci u lockdownu, u kakvom su momentalno neke države EU, poput Irske, Engleske, Belgije, Francuske, Austrije, Češke, ravno je samoubojstvu…

U tekstu na FB zidu napisala sam i da ne razumijem ljude koji sada vrište da žele strože mjere (a neki i pravi lockdown) i to vrište iz udobnosti svojih domova u bogatim članicama EU, ali i Lijepe naše, dok im plaća zagarantirano dolazi svaki mjesec. “Pišu o tome kako „jedino lockdown funkcionira“ u pandemiji i kako je to jedino rješenje. Pogotovo ne razumijem brojne znanstvenike, biologe i medicinare, koji se zalažu za takve mjere uglavnom iz tih razvijenih zemalja, jer oni su Hrvati u dijaspori. Oni bi trebali znati da virus neće nestati time što ćemo se privremeno zatvoriti u kuće već ćemo epidemiju samo usporiti. To je kao da te napada stotinu stršljenova, pa zaroniš u jezero, no čim izroniš evo ih opet na tvojoj glavi.

Čekati cjepivo šest mjeseci u lockdownu, u kakvom su momentalno neke države EU, poput Irske, Engleske, Belgije, Francuske, Austrije, Češke, ravno je samoubojstvu. Oni koji sebično razmišljaju na taj način iz udobnosti država koje mogu nadoknaditi štetu od lockdowna morali bi se ipak sjetiti da 25 najbogatijih imaju koliko i 3,8 milijardi najsiromašnijih na ovoj planeti, te da žive nevjerojatno udobno i ušuškano u najrazvijenijem dijelu svijeta, stoga im je daleko i zapravo nepojmljivo kao 100 svjetlosnih godina da „negdje tamo daleko“ djeca umiru od gladi. Svi se mi na tu činjenicu zgražavamo i osjeća nam se zabrinutost u glasu dok izgovaramo slične rečenice, no istinski ne možemo pojmiti da se isto i događa.

RASPAD SUSTAVA, GUBITAK KONTROLE

Nažalost, samo dva mjeseca od kada je virus počeo divljati zbog toga što smo ušli u hladan period kontinentalne klime, mi smo u raspadu sustava. Ljudi su toliko izgubili kontrolu, najviše nad svojim emocijama i ponašanjem, pa kako virus divlja tako divljamo i mi, puno inteligentnija i svjesna bića. Zabrinuti smo samo za sebe u malom dijelu razvijenog svijeta.

Na svom FB profilu napisala sam: „E pa, sjetimo se dok zabrinuto razmišljamo kako bismo se trebali zatvoriti u kuće zbog virusa, koji kod većine ljudi izazove tek blažu virozu, toga da će svijet otići u gadnu recesiju u godinama koje slijede i zapitajmo se što zapravo radimo. Nezadovoljstvo u državama s lockdownom (odnosno strogim mjerama na snazi) svakodnevno raste. Više od ovog virusa bojim se svega što nam možda slijedi zbog ove masovne histerije.

U samo dva mjeseca od kada je virus počeo divljati, od kada rastu brojevi hospitaliziranih i umrlih osoba, ljudima počinje vladati histerija i strah koji izvlači ono najgore iz ljudskog bića…

P.S. I sada kada me zagovarači lockdowna počnu napadati u komentarima: “Zar vi nemate nikoga starijeg koji je ugrožen?” odmah odgovaram: „Da, imam stare roditelje, i tatu s 81 godinom, s tri teške dijagnoze, i da, roditelji su u lockdownu, i tako bi se trebali ponašati svi koji su ugroženi ovim virusom. Ovo društvo bi se trebalo ponašati kritičnije i pametnije da zaštiti ugrožene, a da ostali izvuku gospodarstvo kako bismo mogli živjeti dalje u godinama koje slijede“.

Iako sam bila potpuno svjesna kakve reakcije ću izazvati objavom posta na FB zidu ipak me osupnuo intenzitet ljudske mržnje, agresije i zločestoće u komentarima koji su uslijedili toliko da sam bila uznemirena nekoliko dana. No, razlog mojoj uznemirenost nisu bili hejterski komentari upućeni meni, već duboka spoznaja o stanju ljudske prirode i psihe. U samo dva mjeseca od kada je virus počeo divljati, od kada rastu brojevi hospitaliziranih i umrlih osoba, ljudima počinje vladati histerija i strah koji izvlači ono najgore iz ljudskog bića. U samo dva mjeseca od kada virus divlja, ljudi su potpuno podivljali, skoro kao u romanu “Besnilo” Borislava Pekića, koji me na ista pitanja i razmišljanja potaknuo još u mojim tinejdžerskim godinama.

Koronavirus za posljedicu ima pobješnjelo društvo, puno agresije, podmetanja, malicioznosti…

Hejterstvo, intelektualna nadmetanja zbog nadmetanja samog, važnost toga da je netko u pravu, optuživanja, vrijeđanja koja ne priliče dobro odgojenim i obrazovanim ljudima, salve bijesa, agresije, podmetanja, skrivanje sitnih interesa u potezima mnogih pojedinaca, malicioznost, izdaje, pokvarenost u djelovanju, izvrtanje istine i stvarnosti, bolest psihe – više nitko ne zna što je istina, gdje je istina, što treba učiniti – društvo je pobješnjelo.

NISMO SVJESNI KOLIKO SMO POVLAŠTENI

Pisati o tome tko umire, zašto umire, koliko ljudi inače umire godišnje, koja je prosječna dob ljudi koji umiru od Covida-19 (ako i svi umiru od Covida-19), raspredati o kapacitetima zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, o tome funkcioniraju li formalne mjere ograničavanja ili ne, bespotrebno je je jer se o tome toliko raspreda po medijima da je raspredati o istom suvišno u ovom tekstu. Želim se vratiti na poantu mojeg teksta objavljenog na mom privatnom Facebook zidu, a koja je promakla apsolutno svima koji su se uglavnom vrlo emocionalno upustili u diskusiju (bilo je 218 komentara i 67 podjela moje objave). Dakle, poanta teksta je da nismo svjesni koliko smo povlašteni jer smo rođeni u malom dijelu svijeta koji živi u blagostanju, a kojeg je sada malo poremetio jedan i ne tako smrtonosan virus. Bojimo se za naše roditelje, bake i djedove koji su zapravo živjeli svoj život. Zaboravljamo da smo samo bića kao i sva ostala, koja imaju svoju evoluciju u malom: rođenje-život-smrt.

 virus neće nestati ZATO što ćemo se privremeno zatvoriti u kuće već ćemo epidemiju samo usporiti. To je kao da te napada stotinu stršljenova, pa zaroniš u jezero, no čim izroniš evo ih opet na tvojoj glavi…

Mi smo zadnjih mršavih 100 godina toliko povlašteni načinom života da smišljamo „lijek protiv smrti“ te sanjamo o vječnom životu. I sve se to događa samo malo podalje od mnogih mjesta na istom planetu gdje i dalje umiru djeca od gladi, dehidriranost zbog proljeva, parazita, zaraznih i drugih bolesti koje se u razvijenom dijelu svijeta lako liječe. Ne, nas to ne zanima u ovom trenutku, ne zanima nas da će upravo taj dio svijeta, te oni najsiromašniji u razvijenom dijelu svijeta, biti najviše pogođeni recesijom koja nam slijedi kao posljedica pandemije. Nas zanimaju samo brojevi umrlih u malom dijelu svijeta. Nažalost, kad ljudi pročitaju ove retke mnogi će me optužiti za nedostatak empatije prema starim i bolesnim ljudima, a zapravo stvarnost se može promatrati i s druge strane, iz pozicije siromašnih, nerazvijenih dijelova svijeta koji imaju pravo razmišljati – Brinete samo za svoje stare, a ne brinete za djecu koja nemaju šansu za život. Ako biste gledali svog oca i sina kako se utapaju i ako biste morali odlučiti koga ćete spasiti, a možete samo jednog, koga biste spasili? Biste li pustili da se obojica utope?

ZA RESETIRANJE DRUŠTVA TREBA VEĆA PATNJA

Na početku pandemije pričalo se o nekakvom čarobnom resetu cijelog društva, o tome da je pandemija zapravo dobro došla jer će ljudi shvatiti da su zabrazdili u dekadenciju življenja, da će postati bolji, osvješteniji i zabrinutiji za Planet, okoliš, druga bića, druge ljude. Ja sam tada mislila i govorila: „Ne, to se neće dogoditi, reset bi se dogodio tek nakon puno, puno patnje, ljudi bi trebali proći kroz katarzu, a mi nećemo dovoljno patiti tijekom pandemije da bi se to dogodilo“. S velikim žaljenjem i strahom gledam kako se moja misao obistinjuje.

Razmišljamo li o tome kako će se stroge mjere i zatvaranja odraziti na gospodarstvo cijele Europe, cijelog razvijenog ali posredno i nerazvijenog svijeta, kakvu ćemo budućnost ostaviti našoj djeci, mladim ljudima koji tek počinju svoj život u ciklusu rođenje-život-smrt. Mislimo li na psihičko zdravlje te naše djece i mladih ljudi koji su zapravo temelj svakog društva? Balans i ekonomičnost je glavni zakon u prirodi, od bakterija do najsloženijih organizama, no čini se da se jedino u vrste zvane Homo sapiens zakon prirode pretvorio u zakon pojedinca i njegovih interesa.

I za kraj, evo jednog citata iz romana “Besnilo”, pisca Borislava Pekića, koji poput važne pločice u mozaiku koja povezuje sve ostale, upire prstom u tamu čovjekova unutarnjeg  svijeta:

„Zaraženi ljudi vode rat ne samo sa zlokobnim virusom, nego i sa bjesnilom u sebi i bjesnilom svoje okoline, razotkrivajući tako zastrašujuću istinu o ljudskoj prirodi: nije nam potreban virus da bi ludilo koje s rođenjem nosimo iskazalo sve svoje vidove i probilo tanku opnu obzira i samopoštovanja…“